BUDALE

69370567

Piše: Žarko Jovanovski

Ušla je u birtiju tresući kišobranom bijesno po zraku. Kapljice su divlje letjele posvuda kao da se otresa neki nervozan pas. Onda je kišobran naprosto bacila pored radijatora s izrazom gađenja na licu ne bi li se odmah potom u par koraka zatetila i svalila na barsku stolicu između mene i nepoznatog tipa koji je šutke pušio naslonjen na šank. Odbacila je uz tresak na pod svoju veliku crvenkastu kožnu torbicu kao teret kojeg se pod hitno treba osloboditi. Istog trena stala se trzajući ogledavati oko sebe.

“Je l’ postoji uopće neki konobar u ovoj birtiji?” – izrekla je režeći a potom se okrenula prema meni, pogledala me s prezirom, te priupitala – “Ti si dobro? Piješ pivo? Ja neću pivo. Drže li uopće vino u ovoj prčvarnici?”

Nisam ništa odgovorio. Otpuhnuo sam cigaretni dim i uhvatio mobitel u ruke. Bila je to potpuno besmislena radnja. Niti sam primio poziv od nekoga niti sam koga namjeravao nazvati. U tom trenutku naprosto nisam imao izbora. Ili ću uhvatiti telefonski aparat pa bjesomučno i besciljno tipkati po izborniku, ili ću nekoga taj tren zadaviti.

“Znaš što mi je tip jučer rekao? Rekao mi je da me hoće oploditi. Neću da me netko oplodi! Guranje bilo čijeg kurca u mene duboko mi se gadi!” – stala je samo na tren, samo na tren je prestala sa svojim oholim brbljanjem, a onda je nastavila s još većim žarom kopajući po džepovima svoje zelenkaste jakne – “U kurac krasni! Gdje mi je jebeni upaljač? Pa imala sam ga prije 5 minuta u rukama… I dobro gdje je sada taj jebeni konobar? Ti si inače dobro?”

Na svom mobitelu utipkao sam nasumični broj i pritisnuo tipku za pozive pa odložio telekomunikacijsku spravu na šank. Kada je veza uspostavljena javio se muški glas s druge strane – “Halo? Tko je? Halo…”

“… I što to uopće znači da bi me tip oplodio? Koji je kurac ljudima u ovoj zemlji? Je l’ tu uopće ima netko normalan?” – istiskujući iz sebe riječi poput prastare tube paste za zube iz koje jedva još možeš dobiti koji gram sadržine, držala je ruke u zraku kao da će sljedećeg trena nekoga ili nešto zdrobiti. Ponovo me na jednu jedinu sekundu pogledala s gađenjem.

Potom ju je tip koji je sjedio pored nje s druge strane, potpuni neznanac i njoj i meni zagrlio, a onda joj je nešto šapnuo na uho. To ju je isti tren primirilo. Samo je kimnula glavom par puta, potom se nasmiješila, a zatim su zajedno krenuli u ženski wc držeći se za ruke.

Što su unutra radili žena koju sam vidio prvi i zadnji put u svome životu i taj nepoznati muškarac, nije bila moja stvar. Glas na mom mobitelu s aparata odloženog na šank još je jednom zazvao – “Halo? Ma tko me to zajebava? Halo? Ma jebem ti mater debilu jedan da ti mater jebem…” – I onda je prekinuo vezu.

Pomislio sam – kišni dani uvijek izazivaju probleme u ljudskom ponašanju. Potom sam se kratko počešao po zatiljku iako me ništa nije svrbilo pa otpio pivo do dna i izašao van iz birtije.