Nit’ stablo sadim, nit’ puce šivam:
U mračnoj tinti očaja plivam.
I žlicom lovim juhu od pijetla:
Ne nađoh u njoj dukata svjetla!

I smuči mi se vazda o istom:
Škrabati perom, mazati listom.
Koga to mjesečina modra spašava,
Kad krov nad glavom prokišnjava?

O voću ljudi brinu i rodu.
Al’ gdje je zvijezda na našem svodu?
Odnosi zavoj vodenu struju;
Kurika puca u prezrelu ruju.

Sad kiša ima posljednju riječ,
Kad nesta pelud, slador i mliječ.
Blatnjave lokve svud razlivene;
Zavucimo se u uspomene!

Flora Green