Božica Jelušić jedna je od najznačajnijih i najzanimljivijih književnica savremene hrvatske književnosti. Autorica koja je od svoje prve stihozbirke “Riječ kao lijepo stablo” (1973.) objavila 48 naslova u svim literarnim žanrovima. Dobitnica je mnogobrojnih književnih nagrada poput Nagrade Fran Galović, Nagrade Zvonimir Golob, Maslinova vijenca, Pasionske baštine i dr. Zastupljena je u mnogim antologijama, školskoj lektiri i čitankama. Živi i radi u Đurđevcu i na plemićkom imanju Barnagor u Čepelovcu.

Piše: Štefica Galić (Tačno)

Ova godina je u znaku Vaše životne i književne obljetnice, 65 godina života, 45 godina književnog stvaralaštva, 48 objavljenih knjiga u svim literarnim žanrovima i uz upravo objavljeno obljetničko Petoknjižje izabranih djela. Jesu li ovo Vaše najozbiljnije stvaralačke godine?

Da, rekla bih da jesu, po svemu…Osim petoknjižja, do konca godine bilježim još tri naslova: jednu likovnu monografiju (Ivana Andrašića) i dvije zbirke poezije, koje su ostale neoknjižene. Dakle, u Petoknjižju je oko 1000 stranica: kajkavska poezija, štokavska poezija, poezija za djecu, eseji i putopisi. Točno onakav spisateljski profil, kakav sam željela pokazati. Spomenimo da su sve to novi tekstovi, vrlo malo ponovljenih, desetak posto… Eseji su likovni i književni, obuhvaćaju autore iz cijele Hrvatske, i dvojicu iz BiH: Gojera među pjesnicima i Likara među likovnjacima. Putopisi su posebna radost. Zovu se SJEVERNA STRANA I DRUGI PUTI, pri čemu središnje mjesto, polovicu knjige, ima Nizozemska, a ostalo je još pet europskih destinacija. Vjerujem da će se mnogo čitati, kao i moj davni američki putopis, OKRHAK KONTINENTA, jedna od najposuđivanijih knjiga na našem govornom području. 

Po završetku studija hrvatskoga i engleskoga jezika i rada u prosvjeti,  bavili ste se novinarstvom, kulturnom animacijom i galerijskom djelatnošću. Zadivljuje energija koju širite svojim angažmanom i stvaralaštvom i danas, od Barnagora, ekologije, pisanja, recitiranja, crtanja, prevođenja…, svestrani ste i neumorni. Sigurna sam da već pripremate i novu knjigu. Postoji li vrijeme za Vas? 

Svakako, ja držim da je dobra organizacija kruna svakog uspješnog posla. Osim toga, kad spoznaš da nisi genijalan, preostaje ti da budeš marljiv i izradiš pravu metodu za ono što želiš postići (hahaha). Kažu da je genij lagan, kao što je i prava sreća lagana. Ali sve ostalo je napor, zanat, dosegnuta izvrsnost koju treba sačuvati i održati. U prispodobi: to je kao da držite konstantno ruke u zraku i na njima pedeset kilograma tereta….Ali uz dobru koncentraciju, ide nekako. Za one koji me poznaju, odgovor će biti jednostavan: često ističem da za mene postoji samo jedno vrijeme: SADA, u tekućem trenutku. Present Continuous. Sve ostalo je u magli ili u pohrani, kao dosegnuto ili promašeno. Ne odgađam ništa, djelujem gdje god je moguće, odmah.

Pisanje je nemilosrdan posao, kazao je M. Selimović.  Vi imate strast i emociju, notese pune zabilješki i crteža koje uvijek nosite sa sobom, pišete gdje god se nađete, stvarate nove kovanice riječi, živite poeziju. Čini se lako je pisati promatrajući Vas. Da li je zaista tako?

Već sam rekla da nije, nije nimalo lagano. Rekao bi Jovan Zivlak: „Duh težine ima svoju cenu“. Kao i svaki zanat, pisanje ima stupnjeve. Nekada je samo majstor sedme kategorije mogao raditi štukature, ukrase, završne radove. Ostalo su radili šegrti i izučeni zanatlije. Za pisca, sedma je kategorija daleko: to su ljestve Jakovljeve, svaka prečka je novi ispit i novo iskušenje. Recimo ovako: Talent, erudicija, marljivost, intuicija, otvorenost, vještina, ustrajnost.

Od rane mladosti ste počeli pisati. Šta Vas potiče na pisanje? Postoji li knjiga koja je ostavila trajan pečat na Vas?

Sve me potiče na pisanje, doslovce sve. Po Wallace Stevensu: „Cijeli svijet je pjesnička građa. Nema isključivo pjesničke građe“. Priroda, ljudsko društvo, ljubav, neutažene čežnje, želja za promjenom, sanjarenje…Potom, na razini osobnih motiva: potreba da samu sebe bolje upoznam, želja da ostavim trag u svijetu, stalna potreba za estetikom kao oblikom ravnoteže i reda nasuprot vladajućem kaosu, sublimacija nekog energetskog viška koji bi me mogao sažgati da se pretvori u negativne aspekte. Za mene je pisanje najviši oblik samorealizacije. U svemu drugom sam lošija i nekonkurentna. Budući da po vlastitoj želji živim u bibliocentričnom svemiru, mnoge su mi knjige važne i neophodne. Još važniji su njihovi autori: Milosz, Hamvas, Tournier, Krleža, Virginija Woolf i nekih desetak pjesnika, odasvud.

Ima li umjetnosti bez graničnih stanja života?

Rimbaud bi rekao da nema, a Mallarme da ima. Jedan prodaje robove i konzumira opijate, drugi je kompulzivno pedantan i predaje u školi, pa piše doma u točno određen sat i doba dana. Obojica vrhunski pjesnici, korintski stupovi u hramu poezije. Sve je stvar izbora, iz čega možemo iznjedriti i iscijediti svoje ushite. Ali da, rekla bih da tuga daje dubinu, a nesreća  i tragedija neku bolnu vidovitost…Beskrvni, razmaženi i narcisoidni tipovi pišu i takve stihove, dosadne. Ili slikaju jezivo prazne slike i komponiraju zamorne napjeve. Premda, već samo opredjeljenje za umjetnički život i poziv, bez alternative, nije drugo nego put u granična stanja…

Znaju li današnji mladi pisci pisati?

U malenom broju i rijetko koji. Prevladavaju komoditet, sirovost, ambicija ispred talenta, neoriginalnost. Većina nagrađenih djela mladih autora su veoma tanko tijesto, s mnogo rupa na mjestu gdje se „razvlačilo“ za literarnu pitu. Znam to pouzdano, često sam u žirijima. Premalo se čita druge, a energija odlazi na samopromotivne aktivnosti: da ti se ime rastelali što dalje i što više, a dalje ćemo lako…Efekti su ispred estetike, jezik je zadnja briga, bez ikakve elegancije, bez snage i bez strasti. Nema rečenice koja bi ti se usjekla u pamćenje, plitko je to i muljavo, kao bara u kojoj se kupaju seoske guske. Inače, baš čitam Ćamila Sijarića, ponovo i opet. Koji naboj, kakva rečenica, koje izrudarene riječi iz dubine jezika! Osjećaj savršenstva, nešto nadnaravno.

Pratite li svjetsku književnost?

Naravno, mi smo premalen prostor i takav nam je jezik, da bismo se sami sa sobom uspoređivali. Ali ponovit ću da još uvijek volim europsku književnost neusporedivo više od američke, a ruski bih morala solidno naučiti, da s uživanjem mogu čitati originale! Dobro preveden autor postaje i domaći autor, knjiga na “malom” jeziku, genijalno napisana, ujedno je i svjetska knjiga!

Jedna ste od rijetkih intelektualki koja reagira na dešavanja u javnom prostoru kritizirajući primitivizam, ograničavanje slobode, agresivne ideološke rasprave o lažiranoj povijesti i dr. Zašto šute ostali intelektualci?

Po mom iskustvu, ljudi pretjerano imaginiraju o svojoj važnosti i poziciji u društvu. Vjeruju da bi nešto bogzna što izgubili, ako se oglase u pravi tren i na pravu mjestu. Uvijek je tu u pitanju neka beamterska službica, državno odličje, honorar, djeca i njihova karijera, fotka u novinama i društvo nekakvog petljavog i smiješnog „dužnosnika“ važniji su im od načelnosti! Kad se stvari zakuhaju, za te kunktatore važi pravilo:“Tko se nije skrio, magarac je bio!“. Iza svake takve šutnje stoji ziheraštvo i neko arivističko očekivanje. Moram reći da mi je to do odvratnosti dosadno, čak nemam volje raspredati o fenomenu podvijenih repova i cementiranih labrnja. 

Kako komentirate ludilo kleronacionalističke desnice u Hrvatskoj (šatoraši i plinske boce svojevremeno, registar izdajnika, poruke manjinskim skupinama da napuste Hrvatsku, prijetnje novinarima, poziv hercegovačkih generala na pendrečenje studenata Filozofskog fakulteta, marševi i molitve za zabranu pobačaja, veličanje ustaštva s oltara i trona, omalovažavanje antifašističkih vrijednosti, nametanje referenduma sa srednjovjekovnim inkvizitorskim idejama…? Kako uopće graditi bolji život uz ovakvo širenje mržnje i straha?

Nema tu „boljega života“, to je preživljavanje u nenormalnim, tjeskobnim i opasnim uvjetima, koji u čovjeku razvijaju cioranovsku „volju k nemoći“ i destiliranu melankoliju. Upućujem ljude da čitaju Huizingu: Jesen srednjega vijeka i Rougemonta „U zagrljaju đavola“. Naći će mnoge tražene odgovore. Fanatizam, neukost, kaos i poticanje ekstremnih oblika javnoga govora i djelovanja, pogoduju elitama koje vole totalitarnu vlast. Sve navedeno u Vašem pitanju idealno im pogoduje!

Čini se jedino zajedničko na svim stranama svijeta danas je jačanje desnice, animozitet prema drugačijima i antikomunizam. Strepnja od ponavljanja povijesti  i novih ratova. Kako smo dospjeli dovdje?

Jednostavno: satiranje i nedostatak građanske klase, velik broj slabo pismenih, neprozirnost (za većinu stanovništva) ideoloških zamki i podvala u „raspaljivom“ nacionalizmu, lakoća zaboravljanja povijesnih primjera, monopol nad informacijama, nedostatak solidarnosti u svim cehovima, kič i okrutnost kao „normalni“ programi u elektroničkim medijima. Loš obrazovni sustav, loša umjetnost, lažni proroci, nepostojanje moralnih uzora i vertikla. Užasni malograđanski oportunizam i „zort“ prema vlastima. Rastezljivost pojma „normalnosti“, veličanje podlosti u prošlosti i sadašnjosti – svete mise za krvnike, spomenici ubojicama i teroristima, amnestiranje „naših“ na svim stranama, bez propitivanja krivice. Premalo jakih pojedinaca, previše plemenskih skupina, spremnih na sve, u obrani vlastitih pozicija. 

Nedavno je propao pokušaj zabrane predstave Olivera Frljića od strane kardinala Puljića i Napretka na MESS-u u Sarajevu ili nekih u Hrvatskoj prije toga? Hoće li nam kler ubuduće i kulturu i umjetnost nametati?

Da, hoće. Otišlo se predaleko, nije moguće postaviti granice ni kriterije. Teorijom „većine“ i „velikih brojeva“ bez provjere, te čvrstom spregom sa svjetovnim vlastima, katolička rekonkvista u potpunosti je uspjela. Kao deklarirani antiklerikalni subjekt, mogu samo reći. Zastor je pao, utonimo u crnilo u sto nijansi!

Pozicija pisca danas i nekad. Je li vrijedilo?

Zabavna pozicija, uglavnom: libela koja ekvilibrira nad Limbom, izvodeći bravure, dok svijet gori i nestaje. Meni je vrijedilo, naravno, svaka druga čvrsta pozicija značila bi da su me proboli pribadačom i spremili u neki muzej kukaca, da djeca uče na mome primjeru. Nezamislivo.