Piše: Alojz Majetić

Govorim si, jedva da se čujem: ništa nije časno kad te smrt nakratko izostavila, na listi čekanja si, prijatelja je odnijela, što god učinio ili rekao nema ničega što bi bilo časno. Tvoja privilegija nije poštena, što i dalje živiš ne daje ti pravo ni da misliš, ni da žališ, ni da govoriš, ni da plačeš. Imaš povlašteni položaj, prijatelja nema, ti si tu. Prevario si ga. Nema riječi da se opravdaš.

Otišao je prijatelj Branimir Bošnjak. Upoznali smo se prije pola stoljeća. Plovili smo kroz nemirna umjetnička mora, prolazili kroz Scile i Haribde društvenih oluja i tsunamija,ali i dijelom Jadrana kad smo isplovljavali njegovom brodicom na ribe, posebno lignje. Bilo nas je kojekuda, sada sam jednina. Nije važno kako se osjećam. Uzet ću neku od njegovih knjiga i kroz njegove žive riječi održavati vezu s njim ne bih li iz jednine prešao u svevremensko prijateljstvo.