Promatrajući dnevni tisak ovih dana, na vlastito olakšanje primjećujem kako “pijetet” nije samo moj problem, proteže se generalno, jednostavno ima preširoke mogućnosti. S leševima se, na žalost, može započeti štogod je nekog volja, činjenica da više ne govore, i da se ne mogu braniti, nije dovoljna da ih se poštedi, jer imaju toliko potencijala koje živi mogu upotrijebiti, i za koje misle da je prava šteta da propadnu, i istrunu pod zemljom kao što trunu tjelesni ostaci. Nalazim tu vrstu nekrofilije jednako odbojnom kao i ono što spada pod primarnu dijagnozu

Po prirodi, ja sam dezerter. Nema u meni revolucionarne istine, a još manje revolucionarnog žara. Ideološki, nisam sigurna da pripadam ljevici, odnosno, ne usuđujem se pripadati ničem, jer se bojim da bi ta pripadnost morala biti neupitna, a jedino čime se bavim su pitanja. Desnici ne mogu pripadati, ako ništa drugo, već zbog sadržaja druge rečenice. O “ljevici” i “desnici” ovdje govorim paušalno, što se već pod tim u zemlji u kojoj živim smatra. To jest, nije u pitanju hoće li Amerikanci dobiti zdravstveno osiguranje, već tko je u posljednjih sedamdeset i pet godina koga zaklao i iselio, kamo, i zbog čega. Redovito se u u tome pogubim, na kojim je mjestima nužno pokazati pijetet, je li dovoljan Jasenovac ili treba uključiti i Bleiburg, ako se uključi čemu šutnja o istarskim Talijanima i brodu “Toscana”, je li humanije ubijati glađu, ili trpati u jame, ili tjerati ljude na Golom otoku da cijeli dan prave sjenu stablima koje su prethodno zasadili. I koji je od tih režima, komparativno gledajući, bio naklonjen ljudima, i dobar. Ja ne znam ni jedan, susjeda iz prizemlja, gospođa Lazarević, koja u svojoj devedesetim sada vjerojatno duboko spava, ili slika svoje vedre, infantilne slike, to bi sigurno potvrdila.
Moram priznati da meni zapravo izmiče značenje “pijeteta”. Zvuči pompozno, hladno, ideološki. U značenju, kaže online rječnik, podrazumijeva “duboko poštovanje, strahopoštovanje, pobožnu odanost”. Dovoljno se sjetiti Michelangelove “Piete”. “Pijetet” je metafora, u njemu nema ničeg osobnog. Društvena konvencija, u kojoj se šuti, i bulji u pod. Postoje hrvatske riječi bez latinskog korijena, koje “pijetetu” nisu ni do koljena: sućut, tuga, bol. Žalost. Kako je teško osjećati žalost zbog toliko nasilnih smrti, u raznim režimima, raznim vremenskim razdobljima, onda se iskazuje “pijetet”. Uglavnom selektivno, a “pobožna odanost” više je namijenjena režimu koji je smijenio režim u kojem se dogodila, nego pokojnicima. Koji su, uostalom, kako se pokojnicima i pristoji, mrtvi.
Prije nekoliko dana uspjela sam, koliko god to bilo trivijalno, prekinuti jedno facebook “prijateljstvo” zbog “pijeteta”. Ne toliko zbog toga što me iznervirala ta osoba, već široke mogućnosti manipulacije koje “pijetet” pruža. Pa se pomoću njega može izražavati agresija, mržnja, a bogme i reklamno mučeništvo, i samopromocija. Kako ja s “pijetetom” stojim izrazito slabo (a često sam ga sklona doživjeti kao jeftin kič), rukovodila sam se pravilima sućuti, i tuge. Možda će izgledati kontroverzno, ali činilo mi se da manipulatorske mogućnosti “pijeteta” narušavaju autentičnost tih osjećaja. A nije lijepo profitirati na leševima, to nikad nije osobito ukusno. Ipak treba šutjeti, i gledati u pod. Na tome osobito nije uputno graditi književni imidž, i karijeru. Jer što može ostati istina, ako je literatura laž, ako u slobodno vrijeme svojim vulgarnim ispadima pridobijamo polupismene i agresivne mase, buduće tobožnje “čitatelje”, kojima otvaramo prostor za mržnju, kao da huškamo pse.
Promatrajući dnevni tisak ovih dana, na vlastito olakšanje primjećujem kako “pijetet” nije samo moj problem, proteže se generalno, jednostavno ima preširoke mogućnosti. S leševima se, na žalost, može započeti štogod je nekog volja, činjenica da više ne govore, i da se ne mogu braniti, nije dovoljna da ih se poštedi, jer imaju toliko potencijala koje živi mogu upotrijebiti, i za koje misle da je prava šteta da propadnu, i istrunu pod zemljom kao što trunu tjelesni ostaci. Nalazim tu vrstu nekrofilije jednako odbojnom kao i ono što spada pod primarnu dijagnozu. U ljudima bi, mislim ja, morao postojati nekakav mehanizam, svojevrsna kočnica koja će ih zaustaviti, da se ne okorištavaju onima s najvećim mogućim hendikepom: da ne postoje, i više ih nema.