Piše: Blažo Davidović

A kad me, prije nego i slova napišem, upita taj jebeni program ove proklete društvene mreže “Što vam je na umu?”, u nanosekundi shvatim da uma i nemam, da sam bezuman, nekako neuman iako, uz pomoć mrzle loze, bromazepama, pelinkovca, jointa, Nade Macure, sestre Bernardice i kostimića Kolinde Grabar Kitarović, ponekad uhvatim sebe kako umujem. Napregnem um, bogtejebo, Umijem da umujem samo kad sam nesretan ili kad ni oka sklopiti ne mogu. Jer sam nesretan i davi me nečista savjest.
Govori mi da sam pička.
Đubre obično.
Truli egoista. I svašta mi zbori, dok me ne umori, pa nakrkan već opisanim arsenalom ipak zaspim, u “Rašica” džemperu i razbijenim somotkama. Ali, nečista savjest je i u pepeljari. Volim pepeljare. Obožavam ih. Kako smrde, Gospode, kakav raspored pepela i opušaka, sve to ima nebeskog smisla, pedantni je to raspored, dakako spontan, ali harmoničan, čak i simetričan. Ukratko, umjetničkom djelo. I tu je ona, i tu je… Moja nečista savjest.
Evo, tri mjeseca je prošlo, a sve mislim kako će mi se, upalih obraza i obrijane glave, nasmiješiti i ispričati kako je svom psu dao pravo rusko ime; Češa. Nagluh sam i stalno sam se čudio zašto je psu, kojeg je našao na ulici, zapravo ovaj njega, dao ime Češalj ? Surutka se smijao otvorenog srca. Cijelo lice mu se smijalo. Алексей Анисимов je dobio nadimak Surutka jer je jutro započinjao ispijanjem surutke. Bilo je to njegova zdrava faza. Lovio hobotnice, igrao se sa djecom.
Ali, nešto je falilo, nešto je opasno nedostajalo. Sve se više stopio sa Češom, postali su jedno, nešto kao čovjek-pas. Svugdje zajedno. Surutka mu je tepao, pjevao, učio ga i kritizirao.
I sad, dragi moji, pazite me dobro, nikad, ali nikad ne budite ravnodušni kad konstatirate da osoba u vašoj blizini nije sretna. Kad, onako u slengu, pomislite da je “puko samo tako”. Pa još kad najavi suicid, a vi pomislite: ma, hajd, lupeta… Samoubojice ne najavljuju svoj postupak oduzimanja života.
Ali zbrajanje, zbrajanje života dovodi do oduzimanja života. Zbrajanje ljubavi. A ona na nuli. Zadnjih dana nisam mu se ni javljao. Pio je, iako je hodao uspravno, onako pijan bio je u svom svijetu i samo ga je Češa razumio. Čini mi se. Moje djelovanje bilo je nula. Ni razgovora, ni pogleda, ni telefonskog poziva, ni kontakta porodice, ni doktora, ništa, jedno veliko, sramotno, jebeno ništa.
I Surutka se ubio.
Češa sad negdje luta, nekome vrti repom, možda je postao Kerber, troglavi pas koji čuva ulaz u podzemni svijet. Oko vrata su mu zmije ljigave i otrovne, a rep mu završava zmajskom glavom. I neće me pustiti u podzemni svijet. Češa mi zamjera svašta. I ja njemu.
Trebao je Surutku ljubiti i lizati do besvijesti.
Nečista savjest i puna pepeljara. Pogledajte oko sebe, molim vas, ima ljudi koji “nisu pukli”, nego ih je muka golema stisla, a ljubavi, e, to, dragi moji, to je osnovno, a ljubavi nigdje. Dajte malo od sebe.
Makar radi čiste savjesti.
Aleksej moj, Surutka dragi, oprosti.
I bio si poseban, i srčan i hrabar. Pravi Rus. Evo i jedna za tebe, onako, pobjednička.
Jer, kako god okreneš, ti si pobijedio.