Minulo desetljeće i pol XXI. stoljeća svjedoči da je Hegelovu misao o približavajućem se kraju povijesti nadvladala Nietzscheova predstava o vječnom ponovnom došašću onog jednakog (die ewige Wiederkehr des Gleichen). Kako stoga naivno zvuče riječi Danila Kiša iz 1988. godine: „Prošle su kao lanjski snegovi slavne godine francuskog levičarenja! Dani nepokolebive vere u staljinski, u maoistički, u kubanski, u albanski, u jugoslovenski model. Solženjicinov Arhipelag Gulag razorio je neprikosnovenost vulgate i poljuljao poverenje u jednu jedinu istinu; u snove levičara uvukli su se fantomi nekoliko desetina miliona mrtvih čije kosti leže razasute u ledenoj tundri, bez belege, predate večnom zaboravu… Na toj osnovi nečiste savesti, francuski je intelektualac zaćutao“.

Naprotiv. Još se uvijek obnavljaju zamisli o trijumfalnom pohodu ove ili one Ideje, no to njihovo ponavljanje dokazuje da se te ideje doduše vraćaju, ali da one zapravo ne vode nikuda. Neovisno o tome je li riječ o ideji nacional-socijalizma, internacional-komunizma ili pak islamskom fundamentalizmu.

Zašto nam se vraćaju sve te ideje, sve te totalne ideje, te majke totalitarnih pokreta, nositeljice totalitarizama? Odgovor je paradoksalan: zbog njihove neostvarivosti. Drugim riječima, zbog neminovne osuđenosti totalitarizama, što izviru iz totalnih ideja, na poraz. U pregnantnoj formulaciji Hannah Arendt, svaki totalitarizam „nosi klice vlastitog uništenja (bears theseeds of its own destruction)“. No, riječ je o porazu što ga opijeni tim totalnim idejama ne razumiju kao definitivni poraz, nego samo kao privremeni neuspjeh, okazionalni promašaj. Zbog svoje potpune neostvarivosti zato je najžilavija upravo hilijastička predstava o nebeskom carstvu na zemlji. Istočnik revizionizama moramo tražiti upravo na toj točki. Revizionizmi izviru iz metafizičke vjere u Ideju, iz vjere u ideju metafizički postavljenog, zapravo pretpostavljenog „Dobra“, iz vjere u Ideju dobra, koja je zbog svoje metafizičnosti povrh ili s onu stranu čovjeka i njegove smrtne prirode. Zato je Ideja dobra ona instancija u ime koje je dopušteno i poslati u smrt, ubiti. Od Platona do danas.

Revizionizmi u strogom, ideološko-političkom značenju pored opijenosti Idejom uključuju i apologiju ubijanja u ime Ideje. Njihovo znamenje raspoznavanja je upravo obrana prava na ubijanje. Revizionistička apologija ubijanja je dvovalentna: opravdava ubijanje za unatrag, u prošlosti, i ovlašćuje ubijanje za unaprijed, u budućnosti. Komunistička ideja je ubilačka ideja, zločinačka ideja. Tko tu zločinačku ideju proglašava dobrom, čak „plemenitom idejom“, nije samo apologet zločinačkog ubijanja, nego i propagandist ekstremne etičke neodgovornosti. Isto vrijedi i za apologete i propagatore nacional-socijalizma ili islamskog ili kršćanskog fundamentalizma. Svi su oni propagandisti krajnje etičke neodgovornosti. Jer u etičkom smislu sva sredstva nisu nikada dopuštena. Čovjek ne smije učiniti sve što može učiniti, pa ni u sukobima za pobjedu najplemenitije ideje ili za očuvanje (pred navodnim ugroženostima i svekolikim zavjerama) jedino prave vjere.

 Istina je, nema vizije bez re-vizije, nema pogleda u budućnost bez osvrtanja na prošlost, njezine prosudbe i s tog pogledišta zacrtavanja daljnjeg puta. I revizionizam proizlazi upravo iz takve revizije, no njegova je značajka obilježenost izopačenjem istine o prošlosti, namjernim iskrivljavanjem, naposljetku laganjem o prošlosti. Nije dakle pri revizionizmu posrijedi re-vizija, nego pokušaj prevrednovanja komunizma kao negativne povijesne pojave, pokušaj njegove revitalizacijske rehabilitacije. Cilj oživljavanja ideje komunizma jest pobuditi idejom komunizma prožeta politička kretanja, a sredstvo tog buđenja jest ponovno maskiranje komunističke demaskirane militantnosti i homicidnosti. Ono što je pritom najveća opasnost jest da se iza opravdanja ubijanja pod nebom militantne ideje komunizma skriva njegovo buduće apriorno ovlaštenje. A prvo znamenje opravdanja kao puta u (buduće) ovlaštenje jest minimaliziranje žrtava komunizma (njih najmanje stotinu milijuna) i njihove patnje.

Tako apologeti komunističke revolucije neprestance ponavljaju: komunistički revolucionari borili su se za pravednost i za pravednost se i mi borimo. Socijalna pravednost je taj plemeniti cilj koji čovječanstvo, sve ljude, vodi u lijepu i svijetlu budućnost. No pri tome zahtijevaju da zažmirimo pred svim onim ružnim i prljavim sredstvima što su ih upotrebljavali za postizanje svojeg cilja i zaboravimo na milijunske žrtve njihovog krvavog eksperimentiranja, na sve one koji nemaju više nikakvu, a nekmoli lijepu i svijetlu budućnost. Budući da realizacije nekog cilja nema bez sredstava te realizacije, plemeniti cilj i zločinačka sredstava nije moguće „metafizički“ tretirati odvojeno. Ideju komunizma kao politički projekt za ostvarenje komunizma sastavljaju kako cilj tako i sredstva. A komunistička ideja nije tek ideal, nego prije svega i iznad svega „rukovodstvo za djelovanje (руководство к действию)“ (Lenjin). Ili lirski rečeno: gladni čovječe, dohvati se knjige, ona je oružje (Hungriger, greif nach dem Buch, es ist eine Waffe, B. Brecht).

Pri tome moramo biti svjesni da cilj nikada ne posvećuje sredstva. Naprotiv. Sredstva, ukoliko su ubilačka, uzvratno posvećuju cilj. Ubilačko nasilje, iza kojeg su ostale pomorene žrtve komunističke revolucije, nepovratno je uprljalo i sam cilj komunizma, koji više ništa povratno ne može posvećivati. I prljat će ga, ako i dalje bude dolazilo do komunističkih revolucija, neizbježno, uvijek i uvijek iznova. Revolucionarno nasilje nije nekakav slučajni privjesak komunističke revolucije, nego upravo njezin zamašnjak. Nema ideje komunizma bez revolucionarnog nasilja. Zato komunizam nije moguće „esencijalistički“ braniti pozivanjem na razliku, disocijaciju između navodno lijepe i plemenite ideje komunizma i ružne i brahijalne stvarnostirealno egzistirajućih komunizama. Već u takvom pozivanju leži revizionizam. Jer ubilačka je već ideja kao takva; štoviše, radikalna realizacija Marxove ideje komunizma izazvala bi još gori teror i još gore nasilje nego što su ga u boljševičkoj revoluciji provodili Lenjin i Staljin (koji su morali koliko-toliko respektirati neke realne okolnosti i/ili ograničenja). Nezaboravnim Kunderinim riječima:

 Ljudi vole reći: Revolucija je divna, jedino je teror koji iz nje proizlazi zlo. Ali to nije istina. Zlo je već prisutno u onom divnom, pakao je već sadržan u snivanju o raju i ukoliko želimo shvatiti bit pakla, moramo ispitati bit raja iz kojeg je on proizašao. Krajnje je lako osuditi Gulag, ali je vrlo teško osuditi totalitarnu poeziju koja preko raja vodi u Gulag.

 Potpuno realizirana Marxova totalitaristička ideja o ukidanju ne samo kapitalističkog, nego i tržišta kao takvog i u cjelini, ideja o totalnom upravljanju i nadziranju društva, bila bi, premda ju je teško i zamišljati, surovija i okrutnija od Staljinovog despotskog režima.

 To je suština. Komunistička, marksističko-lenjinistička revolucija nije bilo kakva revolucija, nego nasilna, krvava revolucija. Njezina je „istina“ Gulag i Goli otok, koncentracijski logor. I zato se, kako primjereno ističe Michel Foucault, pitanje Gulaga „mora posebno postaviti svakom socijalističkom društvu, budući danijedno od njih od 1917. de facto nije uspjelo funkcionirati bez više ili manje razvijenog sistema Gulaga… Treba istaknuti specifičnost pitanja Gulaga naspram svakog teorijskog redukcionizma (rabattement theorique) (koji od njega pravi grešku čitljivu na temelju tekstova), naspram svakog historicističkog redukcionizma (koji od njega pravi učinak konjunkture, što se može izolirati počevši od uzroka), svako utopijsko razdruživanje (dissociation utopique) (koje bi ga stavilo, s ,pseudosocijalizmomʼ, u opoziciju sa ,samimʼ socijalizmom) naspram svakog univerzalizirajućeg rastvaranja u opći oblik zatvaranja.“ Marksističko-lenjinistička revolucija nije revolucija kao zamjena vlasti, odnosno političkog režima ili sistema mirnim putem, na legitimnim, slobodnim i poštenim izborima. Komunistička revolucija nije niti ništa spontano; ne znači automatski prevrat na podlozi narodnog otpora, nego partijsko-boljševički organiziranprevrat na podlozi planiranog nasilja, proganjanja i ubijanja za klasneneprijatelje stigmatiziranih ljudi. U toj mjeri programirana, da komunistički revolucionari u pravilu namjerno izazivaju oružani otpor, takozvanu kontrarevoluciju, a time – s gledišta naroda – bratoubilački rat.

 To je navelo Hannah Arendt da u svom istraživanju fenomena revolucije napravi odlučnu razliku između „pobune“ (rebellion) i „revolucije“ (revolution), i to na temelju uvida Alexisa de Tocquevilla da se Američka revolucija „nije oslonila na uzavrele strasti nereda; nego, naprotiv, razvijala se s ljubavlju za red i zakonitost (elle  ne  s’est point appuyée sur des passions de désorde; mais, au contraire, elle a marché avec l’amour de l’ordre et de la légalité)“. Prema kriterijima Hannah Arendt, Francusku i Rusku revoluciju primjerenije bi bilo zvati „pobunama“, dok bi jedino Američka revolucija bila vrijedna toga imena. Prema njoj, pobuna je meta-politički događaj koji nastaje iz radikalnog nezadovoljstva situacijom u kakvoj žive narodne mase i koja zahtijeva trenutačno „oslobađanje“ i preobrazbu svih društvenih i ekonomskim aktivnosti, brzo postignuće „boljeg života“ u posve „boljem svijetu“. Pobunjenički duh je duh očaja, očajničkog odbacivanja svega postojećeg i očajničke težnje nekakvoj vrsti utopije. Pobuna je više sociološki događaj, a manje politička akcija. Nju pokreće slijepa inercija koja mete sve ispred sebe, a njezini takozvani vođe zapravo su njezini zatočnici i naposljetku njezine žrtve. Sve te pobune završavaju kao inačica „iznevjerene revolucije (revolutionbetrayed)“. Takozvana izdaja zapravo je samo nužan završetak pobune. Budući da su njezine negativne namjene neostvarive, a njezinu duboku zdvojnost neće ublažiti ništa osim nemogućih namjena, završni je rezultat svagda režim koji se pretvara da utjelovljuje te namjene i koji terorom nameće te lažne pretenzije.

Ideja komunizma živi zapravo od fantazme da sve treba započeti iznova, iz ništine (Norman Cohn). Polazište je bezobzirna kritika svega postojećeg, postojeće treba srušiti do zemlje, uništiti ga, a potom će već biti kako bude. Od Nietzschea takav stav slovi kao stav aktivnog nihilizma: aktivnog uništavanja ljudskog svijeta i ljudskih života. U ime pravednosti, naravno. Budući da nema određen cilj, uništavanje starog stječe se u uništavanje bez cilja, uništavanje radi uništavanja, ubijanje radi ubijanja. Zarad više nego užasnih posljedica takva stava i takva čina komunistička su stratišta toliko strašna da ih uopće ne možemo ni misliti. Više su nego tragična i više su nego traumatična.

Pravednost dakako želimo svi. Pravednost je svojina svih ljudi, zato je kao vrednotu, kao ideal, ne bi smio nitko prisvajati. A najmanje bi je svojim okupacijskim poljem trebao proglašavati marksističko-lenjinistički komunizam, koji je pravednost u svojem nihilističkom pohodu čak najsurovije zloupotrebljavao. Ono što ideju komunizma u njezinom aktivnom nihilizmu razlikuje od drugih projekata pravednog društva nije ideal pravednosti, svojstven na primjer i antici i kršćanstvu, nego teroristička zloupotreba tog ideala, zloupotreba kojom se komunizam naposljetku poistovjetio s drugim totalitarizmima. Sasvim i bez ostatka poistovjetio, jer komunistički fundamentalizam, kao nešto drugo od temeljnog kretanja komunizma, ne poznajemo: komunizam je u svojoj totalitarnosti teroristički i zato fundamentalistički, fundamentalistički već kao takav. „Biti demokrata a ne biti antikomunista isto je što i biti gurman a ne voleti jesti“ (Borislav Pekić).  No kako to da se, usprkos svemu, ideja komunizma sa svojim lažnim obećanjem sveopće pravednosti, raja na zemlji, harmonije, „carstva slobode“ (koji cinizam!), utopije… opet vraća i vraćat će se ponovo?

Izvjesno je da nas takva restauracija ideje komunizma u XXI. stoljeću vraća u XX. stoljeće, u središte gigantomahije između totalitarizama i njihovih autoritarno-militantnih ideologija. I zato bi za sve revizionističke apologete totalitarnih ideja bilo dobro da se na vrijeme odreknu cinične neodgovornosti i odgovorno reflektiraju to što rade. No pravo je pitanje: da li svi ti aktualni apologeti ubilačke ideje komunizma uopće još misle? U tom smislu Kiševe riječi iz 1988. ostaju i dalje na snazi kao upozorenje: „Bolest levičarenja dovela je zapadnog intelektualca do potpunog gubljenja njegovih kritičkih sposobnosti, kao što ga je neizdržljiva lakoća angažovanja dovela do današnje krize“. Dok se ne priberu, bit će funkcioneri vječnog ponovnog došašća onog jednakog u dubljem, Nietzscheovom značenju, u značenju vječnog vraćanja volje za moć. Bit će neosviješteni zastupnici ubilačko-samoubilačke pohlepe za apsolutnom vlašću.