Znam sve o tim blagdanskim putovanjima kući, o gužvama na cestama i dugim čekanjima na graničnim prijelazima, uzbuđenju i veselju koji su se pojačavali kako se je broj kilometara do kuće smanjivao. Možda su to trenuci kad se najdublje osjeća smisao riječi dom, nestrpljenje da se napokon stigne na mjesto na kom me s ljubavlju čeka netko moj. Tko je pripremio moje omiljeno jelo i najdraži kolač, pa na svježe presvučenu posteljinu položio još i tople čarape, za svaki slučaj.

Osjećaj povratka kući teško je opisati jer ne postoji ništa s čim bi se moglo usporediti to jednostavno čudo koje zabrinutost i umor još negdje putem izbriše, pa kad navučeš stare papuče sve postane nebitno i važno je jedino napokon se dobro naspavati. I probuditi u krevetu u koji nečija dobra ruka ujutro donese čaj ili kavu, pomiluje raščupanu glavu na jastuku i kaže „Ma, ne brini ti ništa, sve će biti dobro!“

Te slike stalno su tu negdje, a vraćaju se posebno u dane blagdana kad se sve uskomeša i užurba, i kolodvori i nepregledane kolone vozila na cestama, i ljudi koji nekamo nekome žure. Ja za Božić više ne putujem jer sam na svoj cilj stigla, pa je sad moj red da palim svjetla, pečem kolače i dočekujem. Ali mi nedostaje ruka koja mi je u krevet nosila toplu kamilicu i med, i sklanjala kosu sa čela. I ništa više nije isto, a ipak je sve nekako povezano, jer jednu je ljubav nadomjestila druga, i sa mnom su obje, pa sam dvostruko osvijetljena. A one davne riječi da će „sve biti dobro“ lebde negdje u prostoru i kao čudom nalaze svoj put do mog umornog uha uvijek kad ih najviše trebam. Kao san i kao molitva nekog tko nada mnom nevidljiv bdije.