Nisam znao da li sam se probudio ili sam ponovo zaronio u san. Preda mnom se otvorio prozor bez stakala, a kroz prozor rijeka. Preda mnom planina, koja se izmijeni u nago žensko tijelo. Sasvim u dnu uokvirena, osušena ruža. “Jesu li ovo Ibrine slike?” – napokon upitah.

U to vrijeme, sredinom šezdesetih, novi artistički senzibilitet se naveliko oglasi u svim oblastima stvaralaštva. “Socijalistički realizam” je već imao lošu reputaciju. Valjda kao posljedica ovakvog “realizma” izbi sumnja u svaki mogući artistički realizam. Giorgio de Chiricho i njegovo slikarstvo, nazvano metafizičkim, postade visoko cijenjeno. Još uvijek figurativno, ali bez traga faktografskog, još uvijek narativno, ali bez priča o “stvarnosti”, de Chirichovo nostalgično slikarstvo postade dokaz da je tjeskobna poetika samoće sama slika ljepote. Realnost se ukazala u do tada neznanom obliku. Kako za receptore, tako i za stvaraoce svaki oblik novog realizma – bio on i potpuno nadrealističke provenijencije – bio je još uvijek pogodniji u osvajanju novog likovnog izraza i senzibiliteta, nego ma koji oblik slikarskog konstruktivizma. Neka vrsta postupnog prelaska iz jednog u drugi način izraza je nužan. Otuda nije slučajno da umjetnici iz udaljenih ali srodnih tradicija – poput naučnika – znaju ostvariti slična djela. I da u jednoj sredini istovremeno mnogi znaju krenuti novim putem.

I Ibrahim Ljubović je spadao u takve. Govorio mi je da više neće da slika stvari onakvima kakve jesu, već onakvima kakvima ih on vidi, jer “one jesu takve”. Slikar uvijek slika svoju viziju. Vidi svoju viziju i u viziju pretvara ono što vidi. Čak i onda kada nastoji u potpunosti biti “realista”, slika svoju realnost. Ni tada je ne ponavlja. Ibrine slike – spoj fantazmagorije i lirskog realizma – brzo postadoše predmet dopadanja. Svoju dopadljivost su dugovale pojednostavljenoj a jasnoj metaforičnosti, efektnoj upotrebi boje i vlastitoj prepoznatljivosti. Pojaviše se i mnogobrojni imitatori. Mnogo ih je bilo među slikarima-amaterima, od kojih su neki i sami bili Ibrini učenici, a nije ih nedostajalo ni među kolegama. Ibrine slike brzo postadoše tako popularne, da je svaka uglednija porodica smatrala pitanjem svog društvenog prestiža da posjeduje bar jednu njegovu sliku, a svaki čovjek od ukusa da njegovo slikarstvo proglasi za likovnu sladunjavost, sentimentalnost, koji je, “budimo pošteni, na rubu kiča”. Prvi nisu bili u stanju, a drugi nisu htjeli da raspoznaju Ljubovićevo neosporno likovno umijeće. A i jedni i drugi zaboravili da je i njegovo slikarstvo otvaralo prostor novoj percepciji. Ono, međutim, što je najviše ugrožavalo Ljubovićev talent bio je nedostatak stvaralačke upornosti. A takvima se brzo desi da počnu slikati “po narudžbi”, da u njima zanatlija ustupi mjesto duhovnom avanturisti, da se prepuste rutini, da na neki način sami ugroze vlastito postignuće. Rasprodaja vlastitog dara je dokaz dubljeg razočarenja. Kada je u pitanju stvaralac, onda postane dokaz nevjerice u moć i mogućnost samog stvaralaštva. Takav počne povlađivati svojoj publici, jer u osnovi ni do nje više ne drži. Kič je zavodljiv, a u ruci majstora neodoljiv. Što je njegova strategija udvaranja uspješnija, to je dalji od umjetnosti.

Sjedio sam s Ibrom u kavani kada mu priđe jedan od gradskih skorojevića: “Naravno da bih ti mogao naslikati majku, samo donesi njenu fotografiju” – uzvrati mu Ibro i, kada vidje da sam se namrštio, odmahnu rukom: “Ma pusti to, da popijemo po jednu…”. Istini za volju, obećanje nije održao. Nije, kao što se nije držao ni slova ugovora sa svojim talijanskim galeristom, koji je bio spreman da ga izdašno plaća.

Htio je sačuvati svoja rijetka platna za sebe. Htio ostvariti svoj san.

I išao da peca ribu.