Papa Martin IV.

“Muž svete crkve nekoć od ugora
sada se tu iz jezera Bolsene
i slatkog vina postom čistit mora”
Dante, Božanstvena komedija 24, 22
(preveo Mihovil Kombol)

Piše: Dražen Katunarić

Gore prepisane Danteove tercine mogle bi biti nezaboravne iz današnjeg kuta gledanja kad se zna da je Papa Martin IV. 1281. godine završio u čistilištu samo zato što je volio jesti ugore pa nije papovao kako je trebao. Volio je osobito ugore iz jezera Bolsene, a pripravljali su mu ih tako da su ih najprije žive metali u vino, a onda istom pekli, piše u bilješci.

Ovakva bizarna pojedinost ima tu prednost da se živo urezuje u pamćenje, ne toliko zbog gastronomskih asocijacija i pobuda, nego što je za najvećeg srednjovjekovnog pjesnika, kada pravi konačni račun jedne ličnosti, a osobito Pape – spominje ga samo na jednom mjestu – i ne kaže ništa drugo osim da je volio ugore iz jezera Bolsene. Tu je originalnost pjesništva nad poviješću – jer povijest na pitanje – “po čemu je značajan taj Papa?” nikad ne bi odgovorila – po pojedenim ugorima. Makar to i bila istina. Pjesnik percipira ličnosti tako što uočava osnovnu crtu njihova karaktera, u ovom slučaju proždrljivost, užitak, slast, koji ih određuju za povijest. Tako da jedna naizgled beznačajna sitnica postaje ulaznica u tumačenje događaja, po njoj cijeniš ili ne cijeniš čovjeka; ta sitna pukotina je ulaznica u povijest i otima od zaborava.

Pjesnik tako revidira povijest ne na način da uljepša zlo, da ga zašećeri naknadnim razmišljanjem kao što to rade povjesničari, nego da uzme jednu činjenicu iz života osobe koja je nepobitna i zahvaljujući njoj oslika zlo.

Doista možemo zamisliti nekoga tko proždrljivo jede ugore, ali puno teže kad halapljivo guta knjigu kao što je to učinio anđeo apokalipse koga je Albrecht Dürer tako maestralno nacrtao, ugravirao i jetkao. Oboma je zajednička i osobina proždrljivosti koja krasi anđela apokalipse i papu Martina IV. te se proteže do nas, ilustrira iz duboke prošlosti sadašnji trenutak. Naime, marginalni događaj i osoba kojemu Dante posvećuje tercinu doziva u sadašnjost, slijedom igre asocijacija, isto jednu marginalnu osobu hrvatskog povjesničara koji se dokopao položaja u društvu ne bi li mogao razviti svoju proždrljivost i progutao knjigu koja se zove “hrvatska kultura”. I koji bi mogao vrlo vjerojatno biti upamćen kao i Papa Martin IV. upravo po izraženoj proždrljivosti. Koji svaku stranicu pomno zaslini da bolje sažvače suhi papir. Oni koji su pratili njegov uspon shvatili su da imaju posla s nekim tko ima želju da proždre u jednom zalogaju onu kulturu koja je jedina prema Malrauxu od čovjeka učinila nešto više od pukog slučaja u svemiru. I po kojoj se Hrvati uopće upisuju kao narod.

Dr. Zlatko Hasanbegović

Zar opet ustaše? Zar Hrvatska zbog njih već nije dovoljno ispaštala? Gotovo cijela jedna godina, 2016. u znaku je dr. Zlatka Hasanbegovića. On je nešto slično Radovanu Zogoviću 1945., samo sa suprotne strane. Odbaciti ga kao “reakcionara kojemu je antifašizam floskula”, “neofašista s ustaškom kapom”, “revizionista s lamentom nad neosvećenim ustaškim kostima”, “desnog ekstremista kojemu je poraz 1945. najveća tragedija hrvatskog naroda”, bilo bi posve krivo: samo puki ideologemi. Istina je mnogo dublja. Da je on iznimno rijedak, u socioškom smislu, i sam po sebi nevažan, ne bi ni zasluživao pažnju. Ali zaslužuje je zato što utjelovljuje nešto nerečeno što definira ne samo hrvatskog intelektualca, nego – zagrebe li se ispod kože – otvara krizu nacionalne svijesti i savjesti nakon Drugog svjetskog rata. Kao maloprije na primjeru Dantea, opet je u pitanju karakter ili ćud koja je čovjekova sudbina (Heraklit). Opet je povijest samo plod tog i takvog karaktera, a ne obrnuto. Da parafraziram Karela Kosika: ne postoji nešto kao hrvatska duša slična ruskoj duši, ne postoji ni hrvatski duh sličan francuskom, hrvatski karakter sličan germanskom, nego oduvijek postoji samo hrvatsko pitanje i podvojenost. Zlatko Hasanbegović pogađa, svojom osobnošću bit hrvatskog identiteta koji je sadržan u njegovoj dvojnosti. U onome kako se prikazuje i u onom što iznutra jest. U onom kako se pretvara prema van i u onom što istinski osjeća. Kao povjesničar i političar postao je privlačan tolikim ljudima samo zato što su prepoznali kao svoje tu dvojnost što je iznutra ćuti, a skriva ili umanjuje prema van. I tapšaju ga za ono što taji da jest, čak deklarativno i osuđuje.

Preko njega sam shvatio ono najbolnije što nisam dosad shvaćao: da je nacionalni osjećaj u mnogih Hrvata prikriveno vezan uz ustaštvo, u većini slučajeva, svjesno. Nije to nešto marginalno što probije u dva u noći, na nekoj svadbi kad se svatovi razulare. Nije to nešto što nam je podmetnuo vojvoda Šešelj ili slični da nas ocrne. Ne, to postoji. Kao što postoji i to načelno ograđivanje od NDH koje je hinjeno i neiskreno; čisto licemjerje.

Tako se ontologija ustaštva predstavlja kao stidljivi korak jakog karaktera. Kao istinsko domoljublje. Kao ponos. Kao pravo hrvatstvo (koje pokriva ustaštvo jer je njime inficirano umjesto da ga se odrekne). Kao zlo sjeme koje i dalje klija pa i ne može biti iskorijenjeno. Doduše, doktor ga javno prešućuje, čak i niječe kao Petar, ali svi znaju da u dubini duše ono u njemu čuči. Dovoljno da pogodi u žilu ljude različitog spektra koji slično osjećaju. Drugim riječima, nije me užasnula toliko osoba, Zlatko Hasanbegović, do jučer anonimni znanstvenik sklon velikim uopćavanjima koji ne pušta činjenicama da progovore, sklon povijesnom spletkarenju, nego me užasnulo koliko je jako to neoustaštvo koje je on svojom revizijom, kao zapretanu iskru oslobodio. Koliko se pomaknuo naviše i sam položaj NDH u svijesti današnjih ljudi koji kao država postaje na neki način roditeljska spram incestuozne Jugoslavije, već otprije doživljene kao “tamnica naroda”. Možete se sjećati ustaških roditelja, da parafraziram Gustava Andersa, s tugom i bolom što su bili takvi, ali častiti ih, štovati, slaviti samo zato što su roditelji – to je i dužnost. Prigovorit će vam da inače ne poštujete Bibliju i deset Božjih zapovijedi – poštuj oca i majku. Prigovorit će vam da ako ih ne slavite – prljate vlastito gnijezdo. Umjesto da vas pohvale što ga čistite od prljavštine.

Konkurencija žrtava

Na Balkanu povijest nikad nije bila više od propagande. Ona je po definiciji bila “revizionistička”, ovisno o naciji, partiji i idiosinkraziji. A povjesničari, velik dio njih, umjesto da teže kakvoj-takvoj objektivnosti, uvijek su prednjačili u isključivosti, pa izjava da povijest treba prepustiti stručnjacima, ekspertima, povjesničarima, zvuči ne toliko naivno koliko cinično. To bi značilo prepustiti je “profesionalnim umanjivačima užasa”(G. Anders). Zamislite što bi bilo da hrvatsku povijest prepustimo Hasanbegoviću i njegovom četničkom pandanu Dimitrijeviću? I svim potpisnicima podrške dr. Zlatku Hasanbegoviću? Kakva bi to bila učiteljica života? Da nitko nije ništa naučio iz prošlosti, da ustaško zlo nikad nije iznutra sagorjelo, da bi se moglo opet razbuktati…Kad se zna da je u Vili Wannsee odlučeno o konačnom rješenju, a većina od prisutnih bili su doktori znanosti i stručnjaci? U državi za koju je ubijanje stvarnih i izmišljenih neprijatelja bio ne samo razlog opstanka nego i viši cilj?

Sporno je što komunističko naslijeđe i njihov svjesni zaborav zločina demontiraju u Hrvatskoj oni koji time rehabilitiraju ustaštvo, premda to ne žele priznati. Na taj način, umjesto da se patnje i pogubljenja nevinih ljudi 1945. i u poslijeratnom razdoblju, osvijetle, ¹Bleiburg i Križni put, Hude i druge jame, da im se oda poštovanje i pijetet, da se slučajevi političkih zatočenika istraže, da postoji izgrađena memorija o metodama zloupotrebe prava i djelovanja komunističke represije, komunističke žrtve samo služe jednoj besramnoj rekuperaciji, otprilike slično kao što su žrtve Jasenovca služile preuveličavanju hrvatske krivnje radi ratnih reparacija i pacificiranja Hrvata, uz rastuću ravnodušnost, amneziju i hipermneziju. Danas postoji samo opscena konkurencija žrtava na ideološkom tržištu. Niti je tako uspostavljena narativna baština represije, niti je građa ispitana i institucionalno usustavljena, niti je istina izbila na vidjelo. Viktimizacija služi samo dekulpabilizaciji ustaškog režima.

Kako da se u takvoj podjeli interesa pokuša pronaći istina koja nije odrezana, kao na panju, nego naprosto istina bez ideološkog predznaka; ni lijeva – u onom smislu u kojemu će neokomunisti umanjiti diktaturu, zločine nakon rata, ni desna – u kojoj će se ustaštvo prikazivati kao izraz i oblik domoljublja te povijesnih težnji hrvatskog naroda? Korelacija između fašizma i komunizma, vidljiva i prostim okom, usmjerava se prema sravnjivanju totalitarizama, ili vodi u nekrofilnu utrku žrtava radi samovoljnog određivanja krivaca za apsolutno zlo. Međutim, neprestano osvješćivanje je druga riječ za samosvijest, misli Broch, “a bez samosvijesti nijedan narod nije u stanju svjesno uzeti u ruke svoju političku sudbinu.”² Nijemci su je uzeli u ruke u tegobnoj i mučnoj denacifikaciji, a u nas se lišavamo budućnosti bez nje.

Jama

Kad se dogodio prvi prosvjed protiv Zlatka Hasanbegovića, jedan pisac nije ništa govorio, ni za, ni protiv, uzeo je samo Goranovu Jamu i počeo je čitati. Bio je to Zoran Ferić. Slušajući stih za stihom, shvatili smo zašto je to najjači prosvjed: Samo je snaga poetske riječi mogla svjedočiti o tome što se zapravo govorilo. Pjesma se sjeća više od povijesti i povjesničara. Ona je protiv zaborava. Poezija je zadobila snagu svjedočenja protiv zločina. Poezija se predstavlja kao memorija, memorija Jednog, živa memorija nasuprot konfabulacijama povjesničara koji znaju biti samo prerušeni ideolozi. “Kad se pjesma sjeća, ona se ne sjeća nestalih, nego umjesto nestalih, u čistom i figurativnom smislu: ona ih nadomješta i piše s mjesta nestanka ili stvara to mjesto. Pjesma postaje nemoguće i odsutno sjećanje: ona ne govori o nestalima, nego govori za nestale, u njihovo ime. Ona nosi njihova imena i utjelovljuje ih.”

Takva je pjesma Ivana Gorana Kovačića i Paula Celana, pjesma koja ostavlja trag i ne laže za razliku od povijesti koja služi aktualnoj doksi. “Nikad neću zaboraviti da me je poezija privela k istini, povratila naravi”, kaže Šenoa u Karanfilu s pjesnikova groba. Jedino ona progovara jezikom humaniteta i ne zadovoljava se pukim klišejima. Nema poeme koja će se održati ako nije etički uspravna. I ne sudi povijest po osjećajima pravde, istine, etike. Samo slušajući stihove velikog pjesnika, možemo shvatiti u kojoj mjeri je pokret otpora bio jedna mitska borba dobra protiv zla. Gdje je poteklo mnogo krvi jer se dugo, veoma dugo nije znao pobjednik nad gnusnom zvijeri.

Trg tabulae rasae

“Poslije rata Jugoslavija je pored SSSR-a bila najgora staljinistička država” (Kocbek). To je činjenica. Oslobodilačka pobjeda porodila je novu tminu. “Sve dok nećemo javno priznati svoju krivnju, svoj veliki grijeh, sve dotle nećemo se osloboditi emocija proganjanja i more.” (Kocbek).

Tako zagrebački HDZ predlaže promjenu imena Trga maršala Tita. I reviziju povijesti na uličnim tablama koja je već započela rušenjem spomenika NOB-a… Predsjednica je već izbacila njegovu bistu kroz prozor. Uostalom, danas se ne može ništa ružno reći protiv Pavelića, a da se ne kaže da je i Tito bio zločinac. Kao da su njih dvojica blizanci. Nisam volio Brozov komunizam (za mene je to bio lijevi fašizam), pa bih možda mogao biti sretan, presretan zbog toga. A svejedno nisam. Muče me njegove okrvavljene ruke, ali i lažna simetrija. To nije samo pitanje naziva jednog trga nego i smisla povijesti. Postoje s jedne strane njezini glavni protagonisti sa svojim zabludama i nedjelima, postoje s druge strane njihove žrtve i nasljednici koje bi prvo valjalo pitati za oprost. Imena svih povijesnih trgova na svijetu pokazuju koliko građani tih gradova drže do etičkih problema vezanih za vrednovanje vlastite prošlosti.

U našem slučaju, to je veoma slojevito da bi se povijest uopće mogla izbrisati. Josip Broz dovodi Staljina u Hrvatsku, “na našoj zemlji se razlila crvena rijeka koja se pomaljuje s ruskih stepa” (rekao bi J. Matko), a zatim mu kaže historijski čuveno – ne! Da ne bi imao nekoga (nikoga) iznad sebe. Da bi i sam postao mali Staljin koji na silu (partijom, vojskom, policijom, tajnim službama) drži sve te antagonističke narode u bivšoj Jugoslaviji pod svojom šapom. Beskrajno je lukavo izigrao Staljina, Churchilla, slomio višestranačje u Hrvatskoj sporazumivši se sa Šubašićem. Zatvorio, kao Lenjinov đak, svaku mogućnost demokracije. Uhodio haesesovce, uklonio Magovca, čak i Hebranga, izgurao ih iz političkog života. Potukao sve političke protivnike i uveo verbalni delikt. Odgovoran je po zapovjednoj odgovornosti za tolike zločine 1945. i poslije. Čak i da nije izdao direktnu zapovijed za masovna smaknuća, nije ih ni spriječio, znajući za njih. I to ga moralno ruši.

Ali mene zanima i prethodno razdoblje kad je poveo hrvatski narod u borbu protiv nacističkog zla – i to mu se ne može oduzeti – (nedovoljno se ističe da je partizanski pokret po ljudstvu i po teritoriju najviše hrvatska pojava, ne samo komunista nego i nekomunista, haesesovaca, cijele pučke fronte, odnosno demokratske većine, na čemu najviše inzistira Ivan Supek³, koji tvrdi da je ustanak “čudo Drugog svjetskog rata” u porobljenoj Europi). Nije to bio samo rat protiv stranog zavojevača nego i borba za ljudskost, za humana htijenja i uvjerenja, a protiv ravnodušnosti ljudi prema tuđoj nesreći. Za tog epskog i herojskog doba taj je narod postao povijestan u onom hegelovskom smislu i konstitutivan za slobodnu Europu koja se gradi na tom otporu. Bilo je monumentalno i časno i veliko pobijediti Hitlera i Pavelića. Da nije bilo Broza, nakon Jalte, na ostatku ostataka Hrvatske, došao bi na vlast nametnuti Staljin bez Tita, ili u drugom slučaju, Draža s kraljem i čaršijom.

Međutim, tijekom krvavog rata još se nije pokazala ili stigla pokazati njegova diktatorska narav, narcisoidno samoljublje, megalomanija, i onaj nemilosrdni, policijski, oznaški, tiranski, neumoljivi dio ličnosti koji je usvojio od Kobe. Nije se stigla pokazati ni uživalačka, feudalna, i raskošna sklonost, hedonistička crta karaktera kao u pape Martina IV. zahvaljujući kojoj smo i mi ugrabili kojeg ugora s njegove bogate trpeze i putovali na Zapad. Kad bi Josip Broz bio znanstvenik i filozof poput Marxa, moglo bi se na njega primijeniti načelo periodizacije, “epistemologijski rez”, razdoblje do 1945. i ono poslije 1945., kao, prema Althusseru, za Marxa razdoblje “Njemačke ideologije” i poslije, “Kapitala”. U slučaju Broza završetak rata bio bi kraj tog epistemologijskog, zapravo povijesnog reza, kad od organizatora oružanog ustanka i prekaljenog borca postaje samoživi i okrutni diktator.

Kod Pavelića nema ama baš ničeg svijetlog. On je čisti hitlerovski proizvod i Mussolinijev ubačaj, moralna nakaza koja se prekrivala velom državotvornog hrvatstva pod okriljem svastike. Hrvatski s njime postaje, uz prvi, njemački, drugi jezik holokausta. On predvodi ustaše ili, kako bi rekao Ilija Jakovljević, “tristo izučenih zločinaca”⁴ koji ne uživaju nikakvu potporu u narodu i koje neprijatelj dovodi na vlast. Svojim zvjerstvima otjerao je ogorčene i obezglavljene ljude u šumu i pomogao Brozu da ojača kao što su Mussolinijevi fašisti regrutirali dalmatinske partizane.

Ukoliko izbrišemo te povijesne činjenice, izbrisat ćemo i našu prošlost. U tom slučaju bih predložio da se Trg maršala Tita preimenuje u Trg tabulae rasae. U svijetu u kojemu živimo, u svijetu Putina, Trumpa i Erdogana, možda je to jedino što nam preostaje.

Budimo barbari!

Karakter i savjest mogu, ali i ne moraju imati išta zajedničkog. Karakter može biti jak, slab, mlitav i čvrst. A savjest je već jedna ćudoredna osobina koja se može i ne mora slagati s karakterom. Naime, savjest, ako je i ima, ne prikriva zlodjelo nego ćuti grizodušje dok ga ne razotkrije i osudi da ga ne tišti. I tako se oslobađa tereta. Po tome i jest savjest. Ali da li je dr. Zlatko Hasanbegović ima? On zna, on istražuje, on zna koliko je bilo proždrljivih SS imama, Huseina efendije Đoze, Eichmannna i Luburića koji su izvršavali čudovišne stvari, on zna za stotine tisuća ubijenih, za logore, za Jadovna, Pag, Kerestinec, Koprivnicu, Sisak, Staru Gradišku, Jasenovac, on zna za tehničke i industrijske probleme istrebljenja nepoćudnih, za pištolj i molitvenik, on zna za zločin koji se dogodio i pogađa samu esenciju čovjeka. On je sve proučio i saznao iz izvornih dokumenata i arhiva, međutim, on samo lista, prelazi na novu stranicu, na novo poglavlje. On je upućen u zločin da ga ne bi vidio. Da bi ostao slijep i gluh na nj. Je li zbog nacionalne oholosti, ponosa ili kukavičluka? Ili je posrijedi nešto drugo?

Od njega je lakše razumjeti jednog mladog ustašu idealista iz toga doba koji se bori za hrvatsku državu. I ne zna koja se sve zlodjela provode u njegovo ime. Zlatko Hasanbegović i njegova izopačena perspektiva postali su mogući jer Hrvatska nije denacifirana na prirodan i demokratski način kao zapadne zemlje, nije se suočila s prošlošću u demokratskom okružju nego joj je antiustaštvo nametnuto od pobjednika: komunista. Koji su provodili svoj totalitarni program jedne partije i jednog vođe (vae victis) nakon što su sjajno organizirali otpor okupatoru i istjerali nacističkog neprijatelja. A sve što je zabranjeno poslije se vraća. I što je najgore, zadobiva pozitivnu vrijednost. Psihoanalitičari to zovu povratak potisnutog. Umjesto demokratskog ispita savjesti koji teži povijesnoj istini, dobili smo revizionizam koji stječe popularnost. Čak je i Nazor prije odlaska u šumu napisao u “Poruci pjesnicima”:

Budimo barbari
Ali budimo svoji!
“Mi već jesmo barbari, a – po tvrdnji ustaša – mi i jesmo svoji. ⁵“Porod vuka i Arslana.

Vražda

“Pitam Krležu kako on objašnjava ustaške pokolje.

– Dvadeset i pet godina Srbi su psovali majku majčinu Hrvatima. Kad se ovima pružila prilika da im vrate milo za drago, učinili su.”⁶

To Krleža govori Bogdanu Radici 1945. bojeći se sam za svoju kožu jer o njoj će, misli, odlučiti Đilas i Zogović. Radica zaboravlja da je sličnu formulaciju nekoliko stranica prije stavio u usta Stanku Šimiću koji je rekao:

– Srbi su dva decenija psovali majku majčinu Hrvatima po Bosni i Hercegovini, i po Hrvatskoj, i Dalmaciji gdje skupa žive. Ponašali se kao gazde. Vlast sa žandarima bila je srpska. Hrvati su sve to u sebi kupili, u njima je to vrelo; i netom je došlo do prilike da se osvete, to su i učinili.⁷

Eto, već se puste godine suočavam s ovim ili sličnim riječima “opravdanja”; čuo sam ih već nebrojeno puta iz različitih usta. Nedostaje još samo spominjanje Aleksandrove diktature i ubojstvo Radića 1928. u beogradskom parlamentu. To je objašnjenje ustaške reakcije, neophodne, nužne, na počinjeno srpsko nasilje. Sve je reakcija na nešto. Tu je reakciju proizveo onaj drugi koji te ponukao na taj čin. Ti nisi nastupio po vlastitom nahođenju, niti možeš odgovarati za ono što si učinio. Naprotiv, ti ga ne bi napravio da onaj drugi nije bio zao, paklen. Gnusan. Oduran (slijedi nabrajanje svih njegovih opačina). Ništa od tebe nije poteklo, ti si zapravo nevin. Zlo je došlo izvana. Podigao si ručice da se braniš. Kao da si dijete.

Mentalni sklop, objašnjenje i širok ideološki raspon te pojave koju bih nazvao reakcionizam, kao najčešće opravdanje zločina (danas ga najčešće rabe džihadisti u odnosu na “američki imperijalizam”), zapravo je inverzija kršćanskog nauka o grijehu i kajanju bez kojega nema osviještenja. Dostojevski je to pokazao u Zločinu i kazni. Dobro je djelo ubiti babu lihvarku koja je opaka društvena izraslina. Tako je mislio Raskoljnikov dok nije shvatio da za umorstvo nema opravdanja u savjesti. Jer si okrvavio ruke, što je smrtni grijeh, uništio jedan život i nema tih “objektivnih” okolnosti koje te mogu opravdati. Kršćanin, u svojoj iskrenosti pred Bogom, ispovijeda svoje grijehe i trebao bi oponašati Gospodina, ponijeti križ za drugoga, ili barem temeljito iskajati sve svoje grijehe. Kršćanska religija uzela si ja za poslanje ispravljanje starozavjetne osvete u krvarini, civiliziranje poganske bešćutnosti i okrutnosti, mača i divljaštva koja se izražavala u hrvatskoj tradiciji i kroz instituciju vražde. Već u pretkršćanskim vremenima vražda se kao iznos plaćala rodu, bratstvu ili plemenu ubijenog kao znak priznavanja krivnje kako bi se izbjegla primjena krvne osvete (krvnina). Josip Horvat o tome ima zanimljivo tumačenje: “Za čine pojedinaca svojih “bližika” odgovara i jamči cijelo pleme; time je plemenu dan zadatak da drži u zaptu svakog svog člana. Vrijedi to pogotovu za djela protiv životne sigurnosti, ubojstva i ranjavanja. Takve se čine u najstarija vremena jamačno rješavalo, kod svih primitivnih naroda, krvnom osvetom; međutim, plemenski sustav Hrvata već u prva stoljeća opstanka hrvatske države svladava tu baštinu primitivnosti. Umjesto krvne osvete dolazi tzv. vražda. Zato što jamči za svaki čin svoga člana, pleme odgovara i za njegova nedjela, ono ih nadoknađuje, i to plaćanjem vražde oštećenome. Vražda je kazna koju snosi pleme, ali kazna što služi kao mir, vražda je ona cijena koju valja položiti da se smiri stanje nemira i ukloni daljnja osveta. Vraždom se ne likvidiraju samo krvna djela… Nalazimo je izgrađenu u strogi sustav već u prvim hrvatskim zakonicima, jamačno je dakle djelo davnih naraštaja. Ona je najljepši spomenik kulture Hrvata, dokaz visokog poštivanja vrijednosti ljudskog života, što je najpouzdanije mjerilo svake kulture.”⁸

Međutim, tisućljetna kulturna i pravna postignuća očito nisu odredila političku sudbinu Hrvata. Radićev pacifizam koji se još uvijek zasnivao na vraždi, tolstojevskom kršćanstvu morao je ustuknuti pred ustaškim udarom. “Kad jednom priviknemo svoju savjest da nešto primi kao „nužno zlo”, to uskoro počinje sve više da nam izgleda kao nužno, a sve manje kao zlo.”(Turgenjev). Današnja revizija povijesti koja od ustaša pravi idealne sudionike Domovinskog rata samo je povratak na pozicije novoga barbarstva. Ona obeščašćuje samu ideju domovine.

Izvor: Dražen Katunarić, Europski glasnik 21/2016.

————————————————————-

2 cf. H.Broch: “Pisma o Nemačkoj 1945-1949, Svetovi, Novi Sad 1994.

3 Ivan Supek: Krivovjernik na ljevici, Nakladni zavod Globud, Zagreb 1992., str 98

4 I. Jakovljević: Konclogor na Savi, Konzor 2000.

5 A. Barac: Bijeg od knjige, Litteris2015. str. 176

6 B. Radica: Hrvatska 1945., Grafički zavod Hrvatske, Zagreb, str. 206

7 ibid.,str. 200

8 J. Horvat: Kultura Hrvata kroz 1000 godina, I. svezak, Globus, Zagreb, str. 51