Piše: Denis Kuljiš

Na pravoslavnom božićnom prijemu kod Pupovca, predstavnik beogradske vlade rekao je kako novi sprski Migovi garantiraju da se Srbima u Hrvatskoj neće opet dogoditi ono što im se dogodilo u Jasenovcu i u ”Oluji”, a hrvatski ministar vanjskih poslova replicirao mu je da je to ”miloševićevska retorika”.

Potpuno pogrešna reakcija. Na beligerentnu, nepristojnu izjavu, diplomatski se ne uzvraća istom mjerom, naročito ne na domaćem terenu. Diplomatska forma zahtijeva da se diplomat ponaša diplomatski, a ne kao političar ili ideolog. To je osnovni manjak koji Stier ima za posao koji obavlja. On nije profesionalni diplomat, nego političar s jakim ideološkim komitmentom – izumitelj ”konzervativizma” koji u hrvatskoj nikome ne može prodati, jer zemlja nije takva, a on je, zapravo ne poznaje dobro, jer se formirao u Argentini. I ja sam liberal ali to nikad ne bih pokušao ovdje prodavati na političkoj tržnici.

Drugo, u njegovoj reakciji vidim nedostatak kućnog odgoja, a zločesto bi bilo primijetiti – višak ustaškog kućnog odgoja, što će se ionako nesumnjivo potezati pa se ni ja ne libim da spomenem. Znači, prema gostu moraš uljudniji nego da ste na njegovom terenu – jake riječi možeš izgovoriti u gostima, jer to pokazuje da se ne bojiš, a u našoj balkanskoj etici obrat ukazuje na kukavičluk.

No, sve je to sporedno – trebalo je reagirati na meritum, a ne metonimijski. Pritom, ne smiješ zazvučati cinično i ne smiješ reći – imali ste ih 12 istih takvih devedeset i prve pa vam nisu pomogli… Ne smiješ negirati Jasenovac i protjerivanje 250.000 Srba poslije ”Oluje”, bez obzira na raspodjelu krivice i na to tko je prvi započeo – europska forma nalaže da se nad tim činjenicama i brojkama samo iskazuje žaljenje i ne smije se već u idućoj rečenici započeti s vrućom polemikom.

Što je Stier zapravo trebao reći? Trebao je samo fiksirati izaslanika i superiorno izreći: ”Danas se naši srpski građani nemaju čega bojati jer ih štiti Hrvatska vojska”. TO je ripost.

Kad sam otišao u Prištinu intervjuirati mog druga iz vojske, Fatmira Sejdiua čim je postao prvi predsjednik Kosova, upitao sam ga, u vezi paleža sprskih manastira: ”Ali Fatmire, kako da vam Srbi prepuste skrb za svoja sveta mjesta?”, on mi je odmah žestoko kontrirao: ”To su i naša sveta mjesta, naša baština, i država ća ih očuvati!” Šteta što Fatmir kao Rugovin nasljednik nije nikad stekao stvarni politički autoritet u kosovskom društvu, pa su ondje zavladali Tači i neki dan uhapšeni Ramuš Haradinaj, a manastiri su gorjeli čim bi talijanski karabinjeri zamakli za ugao… Balkanska posla!

Što se tiče Stiera potvrdilo se, na žalost, ono što sam odmah pomislio pa sam se zatim toga sjetio kad je napravio briselski gaf s neotvaranjem poglavlja i dezavuirao Plenkovića koji se oko toga upravo bio našao s Merkel (i kad će opet, pitanje je, jer je ona sigurno sita tih milanovićevskih malih hrvatskih podvala i nesnalaženja): Nije on za taj posao! Bolje bi bilo da je ostao u Bruxellesu i u rezervi, a ovdje da su postavili nekog profesionalca. Ministar vanjskih poslova nije samo za unutrašnju političku uporabu i stranačko balansiranje. Drago mi je da Plenković kalkulira, jer bi već bio iuzgubljen da to ne radi, ali ovdje se, bojim se, prekalkulirao. Ili je naprotiv uzeo Stiera iz prijateljstva, zbog briselskog drugarstva, a to je nagori mogući motiv.

Zaključujem: hrvatsko-srpski odnosi JEDINA su europska i svjetska tema u našoj vanjskoj politici. Sva su druga realtivno nevažna, a tome ako i najmanje pogriješiš, zovu iz Berlina, telefoniraju iz Bijele kuće. U sva tri dosadašnja promašaja hrvatske vanjske politike (sad uopće ne ulazim u rezone), znači u jednostrano diplomatsko solicitiranje u Bosni, gaf u Bruxellesu i u ovaj mali skandal u Zagrebu, bio je umiješan Davor Stier. Vlada će ga morati ”rekonstruirati”. Jer on nije manifestacija pogrešne vladine politike, nego generator pogrešaka u vođenju vanjske politike. Sad je to potpuno jasno. Potrajat će godinu ili dvije, ali oko krajnjeg ishoda uopće ne treba dvojiti.