Slađana Bukovac spisateljica je i novinarka, diplomirala je povijest umjetnosti i komparativnu književnost u Zagrebu. Do sada je objavila roman „Putnici“ (Meandar, 2003.), zbirku pjesama „Nijedan pauk nije savršen“ (AGM, 2005.), roman „Rod avetnjaka“ (Fraktura, 2008.), a upravo joj je izašao i treći roman, „Stajska bolest“ (Sandorf, 2016.). Za dosadašnje naslove primila je nagrade „Slavić“, „Kiklop za debitante“ i nagradu „Fran Galović“. Rođena je u Glini, živi u Puli, gdje radi kao televizijska novinarka. 

Piše: Tatjana Gromača (Lupiga)

U novom romanu u kojemu je spojila kriminalistički zaplet s intelektualno, a ponegdje i poetskim rukopisom i promišljanjima, Slađana Bukovac bavi se aktualnim temama naše današnjice – bračnim nasiljem, krijumčarenjem ljudi, korupcijom, fašizacijom društva, ljudskim pravima… Razgovor kojega smo vodili bio je prilika da se publici približe Slađanin jezik i razmišljanja.

Vaš roman propituje, čini se, mnoga aktualna pitanja prisutna danas možda ne toliko na površini, već više – može se kazati, unutar mentalnog, etičkog, duhovnog rastera jednog društva, osobito njegove inteligencije. Imali ste određenu konkretnu inicijativnu misao, događaj, nakanu koja vas je potakla na pisanje „Stajske bolesti“? 

– Nemam sposobnosti započeti knjigu s jasnom, čistom idejom, i onda je staloženo razrađivati. Moj proces rada potpuni je kaos, zbog toga gubim užasno puno vremena, jer najprije ispisujem fragmente i stvaram karaktere, a tek potom formiram kostur, fabulu. „Stajska bolest“ nastala je iz više pobuda, iz mojih raznih unutrašnjih potreba. Jedna od prozaičnijih bila je da opišem svoj rodni kraj, njegovu društvenu i psihološku topografiju. Bilo mi je to osobito intrigantno jer dolazim iz regije koja ne postoji – označena je na kartama, na gotovo je simboličnoj udaljenosti od glavnog grada, ali to je opustošena, zaboravljena zemlja. Paradoksalno je da se nedavno zbog nje ratovalo, a mene ne prestaje čuditi taj paradoks, kako se većina tih područja zbog kojih su ljudi umirali na najužasnije načine ispostavlja potpuno nepotrebnima, gotovo na smetnju. Da, pokušavala sam napisati knjigu istodobno lijepu i strašnu, nekakav mali ep o mjestu svojeg djetinjstva. Patim od neke vrste regionalnog patriotizma, državni mi je posve stran. Vezana sam za svoje biografske, formativne toponime, osobito za njihovo beznađe, tugu. Ali nisam htjela pisati pitoreskan ruralni tekst, sa seljacima koji se umlaćuju sjekirama, mračnim krčmama i pljuvanju na pod, što god da spada da u taj repertoar. Zanimalo me kako u tom stanju, stanju stajske bolesti, funkcioniraju, ili točnije ne funkcioniraju inteligentni ljudi. Zašto ih okolnosti požderu na kraju. Koji je mogući repertoar otpora, jesu li se potrošili njegovi dosadašnji obrasci.

U romanu krimi zapleta junakinja priče, Jelena, često za sebe kaže da je kukavica. S druge strane, njen partner, „pravednik“, ne preže pred rizičnim društvenim gestama kako bi djelovao prema svom unutarnjem modusu koji ga čini hrabrim građaninom. Što mislite o tom „idealu“ građanske hrabrosti – pokazalo se, naime, u priči koju ste ispisali, da je vaš junak također hrabar i za voditi kriminalne radnje, kako bi djelovao u cilju vlastite, ekonomske koristi… 

– Često razmišljam o hrabrosti, pa i privatno, jer propitujem vlastitu hrabrost i kukavičluk, procjenjujem se, uglavnom s ne osobito laskavim rezultatima. Ljudi su sazdani od različitih materijala, neki su sastavljeni od najtvrđeg tkiva, njihove kosti, nervni sustav, mišići, sve je to građeno tako da za njih hrabrost nije osobita žrtva. Mozgovi su im nemaštoviti, uredni; kako se ne bi dosađivali, prijaju im ekstremna uzbuđenja, incidenti. Ne govorim o psihopatima, ne nužno, samo o „zdravim“ ljudima. Oni koji su me silno impresionirali dok sam bila dijete, uhvatim se kako me impresioniraju i danas, jer su obdareni nečim što nemam, a istodobno vjerujem da njima ne nedostaje ništa od onog što ja posjedujem. U tom smislu ne diferenciram posebno je li neka hrabrost društveno korisna, ili kriminalna. Više me zanima od koga dolazi. Prije nekoliko mjeseci internetom se širila snimka mlađe žene koja je sišla s pločnika i stala na sred ulice, kako bi spriječila da prođu homofobni demonstranti. Izgledala je obično, nije imala gestikulaciju uvježbanih aktivista, samouvjerenih revolucionara. Je li intuitivno sišla s pločnika, i stala raširenih ruku pred ljutite, agresivne muškarce s debelim šijama? Fasciniraju me krhki ljudi, koji imaju snage izaći iz vlastitih uloga. Unatoč nelagodi, tremoru, strahu. Čini mi se da u našoj zemlji toga ima premalo.