Međunarodna izložba „Anna Frank – povijest za sadašnjost“, u organizaciji Hrvatske edukacijske i razvojne mreže (HERMES), koja je gostovala u 40 država svijeta naprasno je maknuta iz Tehničke škole u Šibeniku, u kojem je trebala ostati do 10. veljače. Ravnatelj Josip Belamarić obrazložio je micanje izložbe tvrdnjom kako su ustaše prikazani kao koljači, a partizani kao cvijeće. Očekivao sam samo panoe vezane za Annu Frank, kazao je Belamarić, u isto vrijeme dok se u Njemačkoj sudi dvojici ljudi koji su po sličnom principu, zbog svojih fašističkih stavova i straha, sudjelovali u Anninu ubojstvu.

Piše: Ivo Anić (Tačno)

„Promatrana sam. To ne mogu izdržati: ako sam toliko promatrana, počinjem bivati žalosna, zatim nesretna i naposljetku ponovno okrenem svoje srce tako da je ono loše izvana, a ono dobro iznutra i nastavljam pokušavati da otkrijem na koji bih način postala onakva kakva bih toliko rado bila i kakva bih mogla biti kad… na svijetu ne bi živjeli drugi ljudi.“

Anne Frank

Tog jutra u zoru Hubert Zafke pripadnik saniteta SS-a u logoru Auschwitz otvorio je prozor svog stana u zgradi uprave da promotri lokomotivu koja je upravo ulazila kroz kapiju uz oblak pare. Mladi pobočnik, pripadnik mladeži SS-a Oskar Groening pripremio je doručak i kafu. Od kada su prije tri mjeseca zajedno došli u logor u sanitet život se odvijao uobičajenim tempom i relativno u isto vrijeme Oskar bi pripremio doručak i otvorio zavjese da u sobu uđe sunce. Sunce, pomislio je Hubert, na ovom prokletom mjestu sunca praktički i nema. Gusti sivi oblaci najavljivali su ponovo kišu, a kiša je znatno usporavala ustaljeni ritam logora i donosila očekivano više posla sanitetu, oficiri SS-a mokri do kože imali su konstantne prehlade i upale pluća pa je relativno dobro opremljena ambulanta proteklih tjedana bila neobično prometna.

Srećom oficiri nisu imali znatnijih tegoba doli prehlada, nikoga nije mučila bolest zbog koje je Hubert Zafke prebačen u proljeće 1944. U Auschwitz, bolest koju su među sobom nazivali „Posttraumatische belastungsstörung“, Oskara je Hubert zvao računovođom jer je svoju smjenu odrađivao u skladištu brojeći novac među osobnim stvarima zatvorenika koji je uredno bilježio i slao u Berlin. Oskar je uz taj posao imao još jedan, Oskar je uništavao tragove pri dolasku novih vagona tako da je u prostorijama „za tuširanje“ sve izgledalo normalno. Tog jutra dok su pili svoju prvu kafu i listali novine Oskar je zabilježio u svoju bilježnicu broj, 3681. Sa zadnjom isporukom sinoć. Obojica su gledali kroz prozor kako kolege iz SS-a odvajaju ljude iz netom pridošlih vagona i obojica se jasno sjećaju tog jutra.

Na „rampi“ kako su je zvali nakon razdvajanja žena i muškaraca ostala je jedna uplakana židovska beba koja je dozivala majku. SS-Untersturmführer Groening podigao je uplakanu bebu i svom snagom je udarao o metalni rub kamiona dok nije ostala beživotno visjeti u njegovim rukama. Groeningu je prišao poprilično ljutit natporučnik smjene jer se „novi kontingent“ prilično uznemirio, Untersturmfuhrer je samo hladno odvratio Natporučniku da bebu vrati majci slobodno u plinsku komoru. Tog dana, zapisao je Oskar pet vagona ostalo je na tračnicama i nismo ih iskrcali, tih pet vagona priključeno je za lokomotivu za logor Bergen – Belsen. Na bilješki uz tu informaciju Oskar je dopisao:

„Mora da je situacija u vagonima strašna jer od smrada ih nismo niti otvorili, ima dosta djece u njima koja zapomažu i traže vodu, zbog morala u kampu trebalo bi što prije otpremiti kontingent, ne znam kog vraga čekaju u organizaciji.“

U jednom od tih vagona bila je Anne Frank.

Anne je znala kamo je odvode jer je u svom dnevniku zapisala: “Pretpostavljamo da je većina ubijena. Na engleskom radiju kažu da ih ubijaju plinom. Možda je to najbrži način da čovjek umre. “Osjećam se grozno”. Nakon dvije godine izolacije do njih dolaze fantastične vijesti: počelo je veliko iskrcavanje saveznika. Hoće li okupirane zemlje Europe konačno biti oslobođene?“

Anne je bila bistra i hrabra djevojka, bile su to ključne godine, između trinaest i petnaest, kada su za svaku djevojku promjene vrlo nagle i vrlo teške. Podržavana toplinom i duhovitošću, bistrinom i bogatim izvorima unutarnjeg života, Anne je pisala i puno razmišljala o temama o kojima bi vrlo osjećajni i talentirani adolescenti kojima ne prijeti smrt također pisali – njeni odnosi s roditeljima, razvoj njene svijesti o sebi samoj, problemi odrastanja. Anne je ostala bez svog dnevnika i možemo samo zamisliti što bi ta duboko emotivna djevojčica zapisala gledajući kroz uski otvor drvenih pregrada vagona kako oficir SS-a razbija glavu židovskoj bebi o metalni rub kamiona. Možemo samo zamisliti kakav se užas odvijao u tom vagonu i o čemu je razmišljala Anne potpuno sigurna u svoju sudbinu kada se vrata stočnog vagona otvore, a Oskar i Hubert dođu po nju da je odvedu „na tuširanje“ iza kojeg će joj Oskar premetati crveni kaput tražeći zlatninu i novac, a Hubert liječiti prehladu mladom poručniku Groeningu kojem je mozak židovske bebe još u sitnim komadima krasio jahačke ulaštene crne čizme.

Anin je dnevnik primjeren spomenik njenom profinjenom duhu i duhu onih koji su radili i rade u službi mira. Čitanje ovoga dnevnika znači bogato i korisno iskustvo, zapisala je Eleanor Roosvelt napomenuvši da djeca svijeta moraju u svojoj obaveznoj lektiri imati njen dnevnik da se takvo zlo više nikada ne ponovi.

„Nadam se da ću ti se moći potpuno povjeriti, kao nikome do sada, i nadam se da ćeš mi biti velika podrška i utjeha“, zapisala je Anne kao prvu rečenicu u svoj dnevnik.

„Ostatak naše obitelji osjetio je djelovanje Hitlerovih antižidovskih zakona te je život bio ispunjen brigom. Godine 1938., nakon pogroma, moja dva ujaka pobjegli su u Sjedinjene Države. Bakica je došla k nama; tada je imala sedamdeset tri godine. Nakon svibnja 1940. naglo je nestalo dobrih vremena: najprije rat, a onda kapitulacija iza koje je slijedio dolazak Nijemaca, i onda su doista počele patnje nas Židova. Antižidovski proglasi hitro su slijedili jedan za drugim.”

„Židovi moraju nositi žutu zvijezdu, Židovi moraju predati bicikle, Židovi su protjerani iz vlakova i zabranjeno im je voziti auto. Židovima se dopušta kupovanje jedino izmeñu tri i pet sati, i to samo u radnjama s natpisom “Židovski dućan”. Židovi moraju biti u kući do osam sati i čak ne smiju sjediti u vlastitom vrtu poslije toga sata. Židovima je zabranjeno posjećivati kazališta, kina i ostala mjesta za razonodu. Židovi ne smiju sudjelovati u javnim sportovima. Zabranjen im je pristup na plivališta, igrališta za tenis i hokej te ostale sportske terene. Židovi ne smiju posjećivati kršćane. Židovi moraju ići u židovske škole… i još mnoge slične zabrane“, zapisala je Anne u subotu, 20. lipnja 1942., točno dvije godine od kada će se naći u stočnom vagonu pred kojim su stajali oficiri SS-a u ulaštenim čizmama među kojima i Hubert Zafke i Oskar Groening zabavljeni svojim mislima o kakvoći kafe kod doručka.

„Promatrana sam. To ne mogu izdržati: ako sam toliko promatrana, počinjem bivati žalosna, zatim nesretna i naposljetku ponovno okrenem svoje srce tako da je ono loše izvana, a ono dobro iznutra i nastavljam pokušavati da otkrijem na koji bih način postala onakva kakva bih toliko rado bila i kakva bih mogla biti kad… na svijetu ne bi živjeli drugi ljudi.“

Tvoja Anne

Tim riječima Anne je završila svoj dnevnik. 4. kolovoza 1944. Zelena policija (Grünne Polizei) provalila je u Tajno sklonište u kojem se skrivala Anne. Svi stanari, zajedno s Kralerom i Koophuisom, bili su uhapšeni i poslani u njemačke i nizozemske koncentracione logore. Gestapo je opljačkao Tajno sklonište. Među gomilom starih knjiga, revija i novina što su bile ostavljene na podu Miep i Elli su našle Anin dnevnik.

Devedesetpetogodišnjem Hubertu Zafkeu otpočelo je suđenje koje ga tereti po točkma optužnice za saučesništvo u 3.681. ubojstvu koje je precizno i sistematično naveo u svoju bilježnicu. 3. ožujka Hubert je izjavio da se osjeća dobro i da će svjedočiti pred sudom te kako je sposoban za sudski proces. Upitan od strane tužilaštva zna li da je među četrnaest vagona sa zarobljenicima bio i jedan vagon sa Annom Frank Hubert je izjavio da on osobno nije počinio nikakvo krivično djelo za kojega se tereti. Na suđenju koje je počelo prošle godine Oskaru Groeningu spomenut je i Hubert kao još jedan pripadnik SS-a koji uz Oskara „nije počinio nikakvo krivično djelo.“

Da je živa Anne Frank bi danas u svoj dnevnik zasigurno zapisala:

Hubert Zafke i Oskar Groening uistinu nisu počinili nikakvo kazneno djelo, Hubert i Oskar samo su stajali i šutjeli dok sam ja sa još stotinu djece užasnuta kroz otvor na vagonu gledala kako židovsku bebu SS-ovac lomi o trup kamiona, Hubert i Oskar samo su šutjeli i kasnije nam premetali kapute tražeći zlatninu. Sličnu stvar radi i ravnatelj Belamarić, za njegov čin zlatnina je zagarantirana.

Očekivao sam samo panoe vezane za Annu Frank, kazao je Belamarić, u isto vrijeme dok se u Njemačkoj sudi dvojici ljudi koji su po sličnom principu, zbog svojih fašističkih stavova i straha sudjelovali u Anninu ubojstvu.

Anne je tako u Hrvatskoj ubijena po drugi put.

Hrvatska i ravnatelj Belamarić, uostalom kao i Oskar i Hubert, uistinu nije počinila nikakvo kazneno djelo dok šuti o suđenjima o kojima bruji čitavi svijet. Hrvatska i Hrvati imaju pametnija posla dok im njihovi izabrani ministri i ravnatelji pokušavaju njen dnevnik izbaciti iz školske lektire i izložbu o njoj maknuti iz škola.

Kada su nacisti došli po komuniste ja sam šutio, jer nisam bio komunist, kada su došli po socijaldemokrate ja sam šutio, jer nisam bio socijaldemokrat, kada su došli po Annu učinio sam isto. Kada su došli po mene više nije bilo nikog da se pobuni.

Martin Niemoller