Piše: Romano Bolković

Ova država zauvijek se emancipirala od građana čiji je servis.

Za službenike njenih institucija ne vrijede zakoni koji vrijede za ostale građane ove države.

Oni misle da je to njihova privatna stvar: jedna institucija sačini izvješće o drugoj, i ako je nepovoljno – netko da ostavku i nikom ništa.

Ako je u HAVC-u postojao kriminal, a tako se to zove, a ne “nepovoljno poslovanje”, o kakvoj mi to ostavci govorimo?

Kako to da kad netko nepovoljno posluje za svoj novac, biva procesuiran kao kriminalac, a kad se to čini javnim novcem – ako je to učinjeno! – onda je finalni čin ostavka?

Je li to stoga da sada “mi” dođemo malo na kopanj, nakon što su i predugo za naše strpljenje tamo bili “oni”?

Jer nema drugog tumačenja: nitko zakonski nije kriv ni za što, važno je samo promijeniti aktere, i to je sve.

U stvari, cijela strka oko HAVC-a ima i širu dimenziju.

Sasvim je jasno da je to napad na Obuljen.

A time i na Plenkovića.

Nakon posjete Mostaru, slučaj Orašje bila je prijateljska vatra Zagreba.

Nakon posjete Ukrajini, prvi impuls reakcijima na Plenkovićeve izjave potekao je iz Zagreba.

Za posjete Izraelu, upriličen mu je slučaj Mesić.

Sad Hasanbegović otvoreno objašnjava kako zbog te fatalne 2015. ni Obuljen nije izvan interesne orbite onih koji su nepovoljnim poslovanjem recenzirali Hribara.

A to će se i nastaviti, čujem.

No, vratimo se na početak:

Ako je Hribar kriv, onda to nije pitanje ostavke, nego se počinitelje krivičnih, kaznenih itd. djela, kako god, pravno valja sankcionirati.

Ako Hribar nije kriv, a sve dok nije osuđen imamo pravo misliti da je nevin, cijela stvar se mora tumačiti jedino ovako: ne, tu čak nije na djelu ideološki sukob, neki Kulturkampf, itd., tu je naprosto borba oko lovice.

Svi bi da sješi Kurta Hribar, a uzjaše Murta, kako god se prezivao.

No, rekli bi Splićani: Vidi kurca!, a sve to za naš novac.

I ni u jednom trenutku, stoga, nitko u tim institucijama ne osjeća potrebu da makar udovolji minimalnoj formi pa pokrene neki proces, koji će abortirati zbog pravnoproceduralne greške, ili će naprosto naši ljudi u pravosuđu sve to odaditi kako već to ide, u zemlji u kojoj je jedino Čobanković osuđen i to na rad za opće dobro, što je maestralna travestija politike, no da vas ne zamaram dugim rečenicama, jer ste već dovde zaboravili odakle smo krenuli razvijati misao, država se odavno emancipirala od svojih građana i res publica (javna stvar) postala je naša stvar (cosa nostra).

In summa:

1. Zašto nema procesuiranja navodnog “nepovoljnog poslovanja”, tj. zašto nakon nalaza revizije ne krene procedura u smjeru zakonskog sankcioniranja onih radnji koje su po svojoj naravi takve da ih ne moramo eufemizirati kao nepovoljno poslovanje, nego ih je nužno nazvati nezakonitim radnjama? Možda se eufemizam rabi da se ne bi nezakonite radnje moralo sankcionirati, a to nikako nije cilj, jer je moguće cilj nastaviti ih, no s našim ljudima u garažama, s mobitelima, po Cannesu i Berlinu etc.?

2. Cijeli slučaj jest ideološki obračun, ali tek kao alibi zgoljne borbe za javni novac s jedne, i političke borbe za vlast u HDZ-u s druge strane.

3. Upravo na toj finalnoj razini riječ je o napadu na Plenkovića, a nakon HAVC-a, upravo od onih koji ga uvjeravaju da mu štite desno krilo, upravo od onih kojima je ovih dana pomogao učvrstiti to krilo, uslijedit će kroz par mjeseci udar za koji, upravo odalte, tvrde da bi trebao biti početak kraja ne samo popularnosti Andreja Plenkovića, nego i njegove vladavine.

Oprostit ćete mi, ali kako sam sasvim pošteno kazao da mi je obitelj Plenković draga – Plenkovićeva me je majka, sjajan doktor, liječila od tlaka početkom devedesetih – ne ćete mi zamjeriti što ću se pozvati na minimum moralnosti pa prvo Andreju Plenkoviću priopćiti što mu se sprema