i ne zna što mi čini magija ova moćna:
da tragom pera idu traganja danonoćna.
Kus amanite kušam, gutam okrhke ruda,
žaleći sresti to biće, dozvano niotkuda.

Ne mogu pobjeći oku, iskri sitna safira,
puti pred kojom tamni slonokost glasovira.
ja tražim vlažnu usnu, kao latica meku,
i u šumskome hladu od gugutanja jeku.

Sat veli da je kasno, al’ ne vjerujem satu,
tek ruci šamana vedrog i njegovu zanatu.
Očajavam na rate, milujem rubove skice:
traži se jedno lice, hitno se traži lice…