Piše: Romano Bolković

Budući da su svi u ovoj raspravi o Hribaru pristrani, jer jedni ga znaju ili su kruhoborački vezani, a drugi ga ne znaju pa su o njegovom imenu, liku i djelu doista neobavješteni, a kako sam dolje u statusu ionako objasnio da se ovaj rat za HAVC vodi što iz interesnofinancijskih, što iz personalnopolitičkih razloga pri čemu su Hribar pa onda Obuljen samo posredni momenti prema Plenkoviću, htio bih pridonijeti boljitku naše kinematografije nečim kreativnim, ne pridružujući poslovičnoj svehrvatskoj destrukciji.

Nudim dakle sinospis ZAGORSKOGA HORRORA, čija je inspiracija samo djelomično faktična tragedija koju je prouzročio “ZET-ov tramvaj gb 492, kad je u noći pogazio radnike koji su obnavljali prugu. Vozač tramvaja je od šoka pobjegao”, i taj moment bio je trigger moje imaginacije: iako danas živimo u postfaktualnom svijetu, prvotno se ideja o ovom filmu razvijala u svijetu koji je još uvijek, iako ne diskriminatorski, razlikovao fikciju od fakata; taj bijeg hiperbolizirao se u osnovnu ideju i temu djela, i nastavio se prelijevati u beskraj. Film stoga nikada nije bio snimljen, štoviše ni scenario napisan, jer je načelno nemoguće snimiti film koji ne samo da nema kraja, nego je beskrajan. Pogledajmo zašto:

Film počinje pokušajem opravdanja tragičnog junaka radnje, vozača tramvaja koji je pokosio pružne radnike ZET-a. Jasno, nije to moralna ni juridička obrana: riječ je o esencijalnoj nevinosti, o kojoj više ne želim ništa kazati, nego ću je pokazati, kako to dolikuje filmskom redatelju.

J A P A – ZAGORSKI HORROR

Dakle, film počinje totalom punog mjeseca. Pretapanje na klet na vrhu brega punog trsja: klet je upisana u mjesec boje cimeta i polako, kroz 4-5 sekundi ilumininacije klet sjaji u totalu na ljetnoj mjesečini nekog zagorskog kolovoza. Iz kleti se čuje zlokobno: Črn-bel, črn-bel… jasno, funkcija je ove sumanute pjesme istovjetna dječjim brojalicama kod Hitcha ( sve zagorske pjesme imaju tu hipnotičko svojstvo ).

Far – dron – prema kleti i, kao u The Shiningu, tj. izvorno Wavelength, pretapanje ( to je overlook, jer fizički ne možemo doći do predmeta interesa/spoznaje, nego je neophodan pogled preko, meta-fizički uvid da se shvati zbivanje koje slijedi; redatelj hoće kazati: smisao je ovoga filma, kao i svijeta djela u koji ulazite, shvatljiv jedino i samo stanovitim pogledom koji nadilazi površno tumačenje vidljivih fizičkih činjenica, pa tako i činjenica filma. ) na prozor što isijava jantarnom svjetlošću sjećanja, i potom ulazak – recimo kao u Kaneu – u utrobu mraka kleti.

U kleti dakle neko društvo pije, mahnito maše demižonkama, gola se žarulja klati kao njihalo, pjeva se črn-bel, i nazdravljajući netko čašom razbije žarulju: vino prsne, struja kresne, i kao u stripovima neznana pijandura zabljesne i zatim se zadimi pa stropošta na pod. Nastaje graja, ništa se artikuliranoga ne može čuti, svi psuju, grgljaju, deru se, mumlaju, uglavnom pričaju zagorski, i netko kresne fajercag, netko šibicu, netko vužge lampaša, te u toj škrtoj ali ekspresivnoj iluminaciji koja otkriva fasete ludila-z-bregov, krezubi japa savjetuje da jadnika zakopaju v zemlu, jer kad grom vudri človeka, nema se kaj drugoga ž nime delati. I, kaj smo ve čineči nego zakopaju jadnika malo dalje od kleti, pa par pretapanja krajobraz-nebo-klet, i – već se razdanjuje.

Jedan leži preko praga, drugi na panju uz sjekiru, treći nasred zemlje… Japa se budi, uzima kosu, i kroz jutarnju maglu krene nakositi sočnu djetelinu-z-bregov za prasad, ili što li, svjedno. Magla je negdje do visine koljena, kao na stageu pop-bandova osamdesetih, i japa krene brusiti kosu. U kadru vidimo kako brus klizi po sječivu. Potom: kroz magluštinu naziremo glavu zakopanog jadnika koji se budi. Potom opet kosu: ruka, brus, sječivo. Tako dva, tri puta i – japa zamahuje i krene prvi otkos. Oštar zvuk košnje. Odjednom, iz magle, mumlanje, kao prigušeni jauk. Japa zastaje, gleda uokolo, i snažnije zamahne, kao u strahu. Otkos, siktanje i… opet jauk, kao pokušaj govora. Japa podigne kosu i da će zamaknuti, kadli se začuje: Jaaapaaaa….Japa gleda u maglu, vidimo u krupnjaku njegovo unezvjereno lice, čujemo: Japaaaaa, naajtee kositiiiii… i odjednom, u diluvijalnoj panici, kosa krene i zasikće te – tup, udari o nešto, zapne, japa je uzdiže i u krupnom planu vidimo vrh kose niz koju kapa krv.

Japa odbacuje kosu i uz arlaukanje bježi u maglu, niz breg.

Tu sada ide špica filma itd.

Iz magle izranja japa koji je dotrčao do Mihaljevca. Upada u tramvaj. Preuzima šihtu od noćnog vozača. Luđački pogled. Tramvaj kreće.

Vidimo radnike kod Langovog, između dvije šine tramvajske pruge. Delaju.

Japa vozi. Na Zvijezdi smo.

Ponovo radniki.

Japa.

Radnici.

Japa.

Tup.

Nema radnika.

Japa otvara vrata i arlaučući bježi.

Na Željezničkom kolodvoru neki ljudi donose u šinobus pokojnika, kojega ostavljaju naslonjena na prozor, jer im je bilo preskupo sirotog mrtvaca prevoziti kolima posmrtne pripomoći do rodnoga sela. Odlaze si još nekaj spiti prije polaska vlaka. Ostavljaju kofer do mrtvaca, da se netko ne sjedne.

U šinobus upada japa.

Vidi čovjeka naslonjenog na prozor kako spava i sjeda do njega, prethodno stavivši kovčeg ponad njih.

Šinobus kreće, izgleda prije vremena, i kako je pri kretanju trznuo, na čovjeka pada kofer i ovaj se stropošta na pod vlaka.

Japa ga pokušava podići no vidi – čovjek je mrtav.

Japa arlaučući bježi iz šinobusa u sporom kretanju….

I sad…

(Što mislite da ovaj sinopsis razradim i scenarij predam na natječaj HAVC-a?)