Viber, Senad Avdić. Piše: „Kaže srpski sociolog kulture Zoran Avramović kako početkom devedesetih grupa pisaca (Kovač, David, Stevanović, Velikić…) ‘nije uočavala razliku između temeljnih nacionalnih i državnih interesa Srba i ružnih, prolaznih manifestacija istog interesa ‘. Aha, tako se zove fašizam: ružna manifestacija nacionalnih interesa. Dakle, nije samo ljepota prolazna, nego i ružnoća“.

NAJBOLJI INTERES NACIONALNOG INTERESA

Zoran Avramović je taj svoj nalaz povjerio „Politici“ – listu koji je oduvijek znao uočiti razliku između ljepote nacionalnog interesa i ružnoće njegovih prolaznih manifestacija. Otmjena, odmjerena, državotvorna Politika je – za razliku od populističkih Novosti, koje su na ružan način branile ljepotu srpske koristi – umjela, i danas umije, na lijep način braniti nužnu ružnoću danas-jesu-sutra-ih-nije manifestacija nacionalnog i državnog interesa.

Po Avramoviću: Kovač , David and malobrojna Co. ne samo da nisu bili u pravu, nego u pravu nisu bili zato što su vidjeli kraće i razumjeli manje od, recimo, Bećkovića i Ćosića. Ta slabovidost i tupavost nije nešto što im Avramović ne može oprostiti. Desi se i najboljima. I veliki znaju podleći zabludama. Velike su zablude velikih.

Avramovićeva teza implicira olakšavajuću okolnost za rečene pisce: oni nisu bili protiv srpskog nacionalnog interesa, samo nisu mogli razumjeti da u interesu tog interesa treba otrpjeti malo fašizma, genocida i etničkog čišćenja.

A šta ako je Kovača i Davida bolio pimpek za srpski nacionalni interes, onakav kakvim su ga definisali Bećković, Ćosić i Politika? Šta ako su oni smatrali da je u najboljem interesu srpskog nacionalnog interesa da odustane od svega za što je taj interes bio zainteresovan: i od teritorija, i od ružnih, prolaznih manifestacija kojima su te teritorije trebale biti etnički očišćene i državno pripojene?

Šta ako se radilo o tome da ti pisci nisu tek osporavali ideju da cilj opravdava sredstvo, pa su odbacili sredstva u svoj njihovoj ružnoći i prolaznosti? Šta ako su, kao što jesu, držali kako je istinski ogavan sam cilj, sam taj nacionalni interes?
Može li se to oprostiti?

U rečenom intervjuu novinar Politike pita Avramovića: Ko se od srpskih pisaca najviše obrukao u politici?

KO SE OBRUKAO

Novinar i sociolog kulture razgovaraju o književnosti čiji su velikani intelektualno-vertikalno servisirali ono što će pravosnažno-sudski biti definisano kao, vojno-horozontalno, najveći ratni zločin u Evropi nakon Drugog svjetskog rata.

No nisu ti velikani oni koji su se – po Avramoviću, što spisateljsku sramotu opisuje i Politici, čiji novinar njegov opis ne osporava – obrukali.

Nije se obrukao, recimo, Gojko Đogo, koji u presretnutom telefonskom razgovoru savjetuje Radovana Karadžića da „… gore severno od Dubrovačke reke, to sve treba pobiti“ , nego je „krivični progon Gojka Đoga (1981), ostao trajna sramota ondašnje vlasti“.

„Nije se obrukao u politici pisac koji je imao skromna znanja ili sposobnosti za političko mišljenje i delovanje, koliko oni koji su radili protiv drugih pisaca ili koji su okretali leđa svom narodu u teškim istorijskim razdobljima. Posle 1945, ističu se Radovan Zogović, Marko Ristić, Oskar Davičo. Bizarna je činjenica da Dušan Matić, u 54. godini, postaje član SKJ. Obrukali su se i oni koji su odbacivali toleranciju u javnom sučeljavanju političkih stavova“, kaže sociolog kulture.

Obrukali su se Zogović, Ristić, Davičo i Matić, a obraz su sačuvali Bećković, Đogo, Nogo i Ćosić. Obrukali su se oni koji nisu pokazali toleranciju za fašizam, tu, kako Avdić primjećuje, ružnu manifestaciju nacionalnog interesa, u javnom sučeljavanju političkih stavova. Oni koji su u teškom istorijskom razdoblju okrenuli guzicu svom narodu.

Sa takvima, o kojima govori Avramović, znaju se obračunati i u Hrvatskoj, Crnoj Gori, Bosni. Učinio je to Slobodan Prosperov Novak na hrvatskoj državnoj televiziji, kada je Lucićevu „Step by Step Stepinac“ i Dežulovićeve „Pjesme iz Lore“ opisao kao „anarhične i glupe knjige“.

ZADAĆA PISCA

Crnogorske su političke partije i Crnogorska akademija nauka i umjetnosti pune onih koji su razumjeli nužnost – doista ružnog, priznaće oni danas – napada na Dubrovnik, AB revolucije, fašizacije crnogorskog društva. Šta čovjek, a pisac, slamka među vihorove, sirak tužni bez nigđe nikoga, da radi: tada je to bio nacionalni i državni interes, kao što je to 2006. bila crnogorska nezavisnost, kao što je to danas članstvo u NATO. Interes se mijenja, ali ne i obaveza pisca da tom interesu, ako već u njegovom ostvarenju ne želi učestvovati, ono barem ne stoji na putu. Teška istorijska razdoblja se smjenjuju, pisci se u tom metežu bolje ili lošije snalaze, no samo je jedno neoprostivo, samo je jedno bruka za navijek: okrenuti leđa narodu.

Zadaća pisca je da narodu gleda u leđa, da kamo god taj narod zatabana, masi objašnjava da je na pravom putu, da sunarodnike, kao stoku na ispašu, ćera tamo gdje je nacionalni interes.

Povijest (književnosti) to zna da cijeni.

(zurnal.info)