Što poslije Hrvatske

Bog znade gdje je zavičaj
iza groba ostaju epolete i
ne piše: izađi kako bi ušao –
jer kamen je nijem i slijep
tvrd poput ostarjele gluposti.

Žale narikače s rukom na usni:
mitska stoljeća samotno su
ostarjela u njihovoj pjesmi i
mudraci tuguju zakovani u
klasične i sintetičke zavjere .

Zaborav je naš spomenik i
njegove sjene sjaje iznad
sjećanja varljiva u stvaranju
čuda u kojima je propast
nepogrešiv i savršeni kraj.

Što poslije Hrvatske gori
i budi ljubav: iskušenja i
otrovi tragično pršte na vrhu
vodoskoka gdje se umiva
zlo i nasljeđuje crna kuga.