Piše: Žarko Jovanovski

Napredujem. Više ne pišem o doživljajima iz birtije od doma. Sada pišem sjedeći u birtiji. Više nisam “doma”. Nemam više svoje “doma” već samo ono posuđeno. Kod stare od ponedjeljka glumim na zagrebačkom Jarunu posuđe u kredencu. Spust, kombinacija. Bodova nema. Sjedim pak večeras uz živu muziku (drugi s trećeg aprila) u predvorju krčmetine slomljene kičme i maštam o odlasku iz zemlje. Tko jeben ne mašta o odlasku odavde? O odlasku iz koje zemlje? Iz Plave zemlje. Sve su zemlje plave boje osim onih crvenih.

Danas, sada, tu, unutar večerašnje zbljuvane zbrke, u birtiji zasranog wc-a, u Plavoj zemlji, krešti pijana blues-country škvadra, posjetitelji, kreteni zaposleni u stabilnim državnim i gradskim firmama (nešto je i nezaposlenih i boraca iz ovog zadnjeg rata) i plješću usporeno nakon svake numere plaćenika ispijajući Velebitsko. Skidaju kapu muzikantima jer ne znaju gdje bi drugdje bili u ovo doba dana i tjedna. Starci na stejdžu pak nemaju muda napraviti svoju originalnu muziku pa ponavljaju po milijarditi put neki kurčev rock’n’roll, blues ili country standard od kojeg u svakog normalnog debila mozak smrdi. Ali nema tu više dobrih katolika. Nigdje u Plavoj zemlji više nema dobrih katolika. Očaj se nasložio na tugu. Ali što je to tu čudno? Trebali bi ovi zombiji večeras, publika od makarona (sa mnom na čelu – nisam ni ja dobar katolik), doma (kad se definira što je to “doma”) hraniti kućne ljubimce između dva Dnevnika ili između dvije epizode američkih art serija daulodiranih s Pirate Baya, uživati u svom polusnu fotelje ili bunilu nedjelje s ponedjeljka i tako doprinijeti čistoći plavila Plave zemlje. Ono, staviti šareno na pranje u vešmašinu (ujutro prije posla posložiti na štrik! bog gleda, kažnjava – veš popodne već smrdi u bubnju!) pa da se život posloži kako treba. A šteta je današnje večeri. Proljeće, planeta opisala još jedan krug oko Sunca, prolistale breze… Duša ohladila od očekivanja čuda, hoće se nešto, al se nema volje da se napravi bilo što.

Vrlo talentirani muzičari sviralju tu večeras na pozornici. Uši moje slušaju (nema još dosta šarenog za pranje “doma” pa si mogu priuštiti smradno pisanje uz slušanje smeća), Čuju mi uši, nikako da se prekine dotok informacija do mozga (trebalo bi to nekako zaustaviti – jebem mu mater…). I znaju ovi glazbenici kako se taktilno dodiruju žice na instrumentima – nema tu spora. Ali… Priča tvog života? O jebote… Idi kod psihijatra. Ili se ševi s tajnicom u wc-u stranačkih prostorija Plave zemlje. Život uspostavlja smisao tek nakon što je šteta učinjena.

Vani s avenije udara u oči velika reklama jednog kasina. “Potraži sreću”. “Potraži sreću” u kanalu pored grada. Ili u grabi pored ceste. Fortune cookies. Kineska hrana ili već neka krumpiruša iz Mlinara. Utopi se pijan na putu kući u kanalu. I je l’ “kasino” ili je “casino”? Koliko ima slova “s” u riječi casino? Sedam ili dvijesto i sedam? Sssssssssssss… Moji frendovi i uglavnom frendice koji dobro razumiju hrvatski i završili su one silne komparatistike i jezike svih besmislenih vrsta i namjena, jebat će mi mater čitajući ova sranja (ma neće dotjerat do ovdje, garant – predugački su mi proljevi). “Kak ne znaš?” – kažu, pitaju, ridaju nad mojom nepismenošću… Ne znam. Isti mi je kurac. K(C)asi(i)no je za rock’n’roll. Umrli si Gillan i Plant…

Pored plakata kasina/casina hrvatska zastava kenja na prelasku između drugog u treći april. Za tri dana bit će napadnuta Jugoslavija. Njemačke trupe napast će iz Austrije, Bugarske i Rumunjske i Hrvatska će biti okupirana. Al koj je sad kurac važna povijest? Važna je budućnost i važno je neko sjebano danas kakvo god bilo. Uz cover blues, a može i uz uvozne paštete.

Hladno je. Dotok zle atmosfere od razbijenog prozora u predvorju birtije ledi kosti. Unutra, u bend završava svirku, ponoć je, a savršeni bubnjar u rezervi, stoji tu i sjebava mi život – trkelja s bradatim kretenom koji pali cigaretu upaljačem što crkava. O teoriji muzike pričaš? Koga boga boli kurac za to? Definicija muzike? Zajebi budalo. Koji kurac ti trkeljaš?! O čemu ti debilu pričaš sada u ponoć? Što kog boli kurac za defeniciju muzike u Plavoj zemlji Pirate Baya?

Jučer je tu u birtiji moje smrti svirao najgori bend ikada. Birtija je bila prepuna kreten koji rade u jednoj poznatoj farmaceutskoj kompaniji. Žive debili, puno njih, od prodaje lijekova seronjama poput mene. Dobiješ par stentova pa oporavak do kraj života na infuziji pilula. Jebi se smradu u mozak bolesni! Žderi naše ljekove! Žderi naše pilule da bi mi nečim plaćali bendove za naše debilne zabave. Coca Cola uz Led Zeppelin za blajhane farmaceutkinje!

Zagreb je već dugo mrtav grad pa što ne bi i bendovi koji sviraju ovdje u ovoj mrtvoj birtiji bili živi? Ima tu okolo i dobrih bendova ponekad. Njih nitko ne sluša. “Ljepilo”. To je ime dobrog zagrebačkog punk benda. Crknite sjebani u kanalu kraj grada punkeri sljepljeni. Koj ćete kurac vešmašinama i Pirate Bayovima? Njima nema konkurencije u ovome gradu.

Ovdje, u ovoj mrtvoj birtiji, u srijedu sviraju Sex Pistolsi. Tako stoji na plakatu gdje je ružem za usne frendica prekrižila originalnog izvođača i ispisala ime svojih želja. Originalni neimenovani izvođač prekrižen ružem za usne svira “session”. I još jedna strana riječ. “Session”.

6.4. ponovno će me napasti Wehermacht, a već 7.4. napast će me US marinci. Iskrcat će se zbunjeni kod Bandićevih fontana. Jebote, američkim maricima treba konstantno neki kurac od vode da se iskrcaju. Jedna kap vode im je dovoljna da popizde i naprave desant. Ispijam pivo do kraja da mi se ne iskrcaju u gutljaj. Bojim se također da mi se marinci ne iskrcaju doma u čaši vode ili u wc školjci. Da je barem Hrvatska na Pacifiku. Bili bi oslobođeni još devetsto četrdeset i druge. Ovako, okupacija još traje. Marinci bi se, da tu postoji kakva kap vode amfibijskim vozilima iskrcali na otok zvan Karejša, u Plavoj zemlji vešmašina i Pirate Bay dauloada i ja bih bio oslobođen od sebe samog i svih svojih strahova. Postali bi pedeset i prva zvjezdica na američkoj zastavi. Nasilno se to radi kako i treba biti. Pošto slobode nema, sad je još okupacija i ja moram čekati Wehermacht da me oslobodi za par dana. Njima voda ne treba. Voda im samo smeta da guraju naprijed tenkove i osamdesetosmice.

Uostalom, ovako, kada je sve ovdje nejasno/jasno, ja moram na Island. Postat ću sobarica na Islandu. To mi je ambicija. Na Islandu, ako treba, ja ću za američke marince proluftati krevetinu, ja ću im to napraviti kad izvedu desant jer netko mora brinuti za svu tu vojsku. Jebeš mi mater i još ću mahati njihovim zastavama dok budu bacali atomske bombe po meni. Čepit ću i gejzire na Islandu za dva i pola soma eura. To ću činiti za Islanđane ne za marince-okupatore. Iz milosrđa domaćinima, iz počasti domorocima i pijanim vikinzima, iz očaja, zbog sebe ne zbog njih. Bit ću tamo i čep za kade po hotelima, bit ću bilo što za lovu. Vadit ću im rudu iz dna njihove Crvene zemlje. Loviti ribu, vraćati lopte amaterskim nogometašima ili, u najgorem slučaju, napraviti prvi islandski punk bend koji će imati pjevača s hrvatskim tekstovima.

Više nemam grobno mjesto na Mirogoju. Koj će mi kurac grobno mjesto? Oslobođen sam obaveza prema vječnosti. Tko zna gdje će me pokopati. Možda u Mongoliji. Bilo bi dobro biti pokopan u Mongoliji. Na grobu će mi pisati – “Prvi Hrvat koji je pjevao u prvom mongolskom punk bendu i umro na putu za svirku u Ulan Batoru.” U Mongoliji je blues zabranjen zakonom. Ne podnose ga. Bljuje im se od bluesa, a izvođače u cover bendovima strijeljaju metkom u potiljak. Mongolija je također Crvena zemlja. Kad tamo nekome kažeš Pirate Bay, samo te čudno gledaju. Koji ti je to kurac? Jebote, a ja ne znam beknuti ni jednu jedinu riječi mongolskog. To tamo nema značaja uopće. U Mongoliji možeš govoriti Islandski i svi te dobro razumiju. Za biti pokopan u Mongoliji ne moraš znat mongolski. Samo umreš tiho u nekoj pustinji svirajući autorski punk. Mongolci su jebeni. Pokapaju sve punkere koji im odapnu po pustinjama. A koliko tamo ima pustinja… Jebeno puno. To se ne može na prste tri ruke nabrojati.