”Ovo je znate, prva pjesma objavljena za projekt ”Persiana”, koji sam započeo s turobnom, a ipak krajnje radosnom, namjerom da nikada ne završi ( uvjetno rečeno), točnije rečeno, da traje sve dok traju i autori ovog svojevrsnog glazbenog albuma bez kraja. Autori svega ovdje jesu, ni manje ni manje od toga, Kruno ‘Oldboy’ Čudina i Josip ‘Johnny’ Jakopović. Djeca raja, tko su li ona, gdje su, kako su i zašto jesu? Nismo li, nebismo li upravo mi trebali biti ta naša rajska djeca, ovdje, u ovom zemaljskom vrtu, tvrdo polegnuti na njegovoj,hladnoj, vreloj, suhoj, poplavljenoj, opustošenoj zemlji, na ovome tlu blagostanja i prosperiteta, boljitka i sigurnosti, napretka i razvoja te puta prema blaženstvu ljudskog bivanja koje proviruje iza svakog ugla svake naše zgrade, nebodera, tih ogromnih kuća za ‘ptice’, iza svakog gorućeg grma i previsoke za prijeći bodljikave žice/zida, zaista, kažem vam, raj i svi njegovi plodovi jesu na zemlji samoj, muhe nam lete oko glava i sjedaju na naša polegnuta tijela, ah!, Gospodje!, neka bude tako.
To je tako.I tako će biti.I tako jesmo i bivamo.I tako to već dugo traje.I tako će trajati još neko vrijeme, sve dok se netko,vjerojatno čovjek u civilnoj,vojnoj,birokratskoj uniformi ne pojavi ne pojavi na vratima svakog od nas.To se već dogodilo, mi smo otvorili vrata i stajli pred njim pognutih glava, no uskoro, tu u susjedstvu, uniformirani prevarant opet će se pojaviti, usred noći, opet ćemo otvoriti vrata, srca će nam zadrhtati, dignut ćemo glavu i pogledati pretvarača, prevaranta ravno u oči, te noći okrenut ćemo se na njega, na sve njih takve, pokositi ih svjetlom naših smoždenih bića, napokon ćemo opet početi vjerovati da naš vrt umire.
Znate, ”nitko ne želi vjerovati da vrt umire”, rekla mi je davno Forough Farrokhzade.
Trenutno stanje na terenu govori u prilog tom sumanutom uvjerenju, na koje me je, kao i mnoge druge, davnih dana Forough upozorila.No vidite, vrt je uistinu umirao, umirao sve dok nije postao pustoš prepuna u tlo posađenih bombi umjesto cvjetova, umjesto crvenih tulipana uzvišenog mučeništva.Znate, ovdje djeca, umjesto knjiga prepunih riječi, pakiraju tablete/ekrane u svoje školske torbe, a iza jednih vrata u svakom njihovom domu netko konstantno udara šakama po zidovima, drvenim ormarima i kostima. Ah!, kako li je raj zemaljskim postao. Velebne, krštene zgrade pouljenja, odzvanjaju krikovima izbezumljnih dječjih očiju, ti odjeci njihova su zvona, pjevni glasovi iznutra u tremolu vabe, zazivaju, pozivaju, lažno plaču, jecaju strogim tonovima, durskim akordima: ”Pokajte se, pokajte se !”
Pitam se zaista, što pod time misle, ali neznaju oni više kako misliti, zaborav je njihovo utočište a naša kazna.
Budućnost je odavno stigla i pokazala nam svoje istinsko lice, pokazala nam kako je vrijeme otkrivenja (grč. apokalipsa) odavno završilo i ostavilo nas u eri post-otkrivenja u kojoj nedostaje, ni više ni više, doli sve. Što će naša djeca jesti, a već ne jedu, što će naša djeca piti, a već ne piju, tko će da ih liječi, a izlječena nisu, jeli to ta njihova budućnost? Ona koja je sada i ovdje, u već opisanom, kojega smo mi svjedoci, bajnom, rasnom,krasnom, plodnom, rodnom, srodnom, svrsishodnom, čistom, pravičnom i pravednom, tolerantnom i nabujalom od solidarnosti i suosjećanja, ma djeteta mi rajskog u meni!, ovom nebeski plavom svijetu čistunske savjesti i afirmirane odgovornosti spram svakog živog djeteta u nama i uz nas .
”Čujete li tiraniju kako puše?”
”Čujete li tiraniju kako puše?”, također je rekla Forough.
Čujete li njihove glasove u toj budućnosti, koja je sada, tu u susjedstvu, svakom vašem susjedstvu,svakoj vašoj kući, u svakom njihovom parku, u svakoj njihovoj učionici, u svakoj vašoj ruini, čujete li njihove vapaje o budućnosti koja je stigla po njih toliko prerano, koja je stisnula njihova grla, koja je utišala njihove glasove, izrodila jedino nečujne krikove, te vaše, naše djece, kričite li i vi, baš poput njih, s njima i u njima, kričite li u potrazi za vašim, njihovim utihlim glasovima, niste li, niste li jedno, jedan glas, dva vapaja, tri kapljice krvi?, nismo li, a tako je lako vidjeti, svi mi, djeca raja?, ah, mi smo djeca raja u zemaljskom vrtu, siti od zemaljske hrane, opijeni zemaljskom vodom, sve ovo, sve ovo, – baš ništa od svega nam ne pripada.

Čujete li vjetar kako puše? Rekao bih, kada bih znao bolje, da je ova pjesma za našu djecu, koja moramo natrag postati i mi. Kako god, posvećenje će izostati, tek namjera da se čuju njihovi glasovi, naši time, nisu li?, tko, uostalom danas više može reči ‘tko tu kome pjeva’?”

Kruno Čudina, u sobi iznad vrta