Ljudi-miševi u pravilu su strogi arbitri u pitanjima državotvornih snaga i etike, ali istodobno – bez zabilježenih izuzetka – nekonvencionalni tipovi s vrlo ležernim odnosom prema neprilagođenom moralu i zakonima države u kojoj se kunu.

Piše: Boris Dežulović ( Novosti)

Ljudi-miševi beznačajno su mala stvorenja koja žive u mračnim podrumima društva. Ljudi-miševi voljeli bi da su veliki, zajebani štakori, ali nisu. Ljudi-miševi su nevažni sitni glodavci iza kojih kao kratko svjedočenje postojanja ostaju tek suhi brabonjčići veličine zrna riže. Zato ljudi-miševi vole kad ih je dobro odgojilo malograđanstvo boje, sve vrišteći i skačući na stolicama kad ih ugledaju na drveno iskeđene sjekutiće. Ljudi-miševi u načinu rada su, naime, bezopasni za čovjeka, ali opasni za društvo: te su štetočine iz podruma odveć sitna kukavelj da bi mu zagrlili temelje, pa uporno zajebavali grickajući instalacije.

Mladen Pavković  je, recimo, jedan od njih. Beznačajni čovjek-miš, predsjednik jedne od četrdeset stožernih braniteljskih udruga, neumorni glodavac koji već više od dvadeset godina živi isključivo od Domovinskog rata, pa cijelu državu glođe i maltretira svoje patetične otvorene pismime i četvrtine, članove po opskurnom hrvatskom domoljubnom lišću, te bezbroj pamfletima brošurama, monografija, intervjui, filmovima, tribinama, izložbama i takozvanim hvalevrijednim inicijativama, kao strogi vrhovni arbitraži u pitanjima državotvornog morala i etike.

U pitanjima pakiranja nedržavotvornih snaga i etike Mladen Pavković nije bio dovoljno strog: prije nekoliko mjeseci, recimo, osuđen je zbog seksualnog napajanja jedne jedine punoljetne djevojke koja je bila – dok je on u njemu radio radila preko Student-servisa – dao je na prijepis jednog svog erotskog rukopisa, pa joj uvalio svoj mišji jezik u usta.

Ljudi-miševi, naime, u pravilu su strogi arbitri u pitanjima državotvornih snaga i etike, ali istodobno – bez zabilježenih izuzetka – nekonvencionalni tipovi s dovoljno ležernim odnosima prema neprijavljenom moralu i zakonima države u kojoj se kunu. Drugi jedan čovjek-miš, na primjer, beznačajni mali nacistički bilmez  Velimir Bujanec , sitni je kriminalac pravomoćno osuđen zbog plaćanja prostitutke kokainom. Čovjek-miš je beznačajni mali nacistički bilmez  Dražen Keleminec , ustaški vrtni patuljak koji zbog trenutačnih svjetskih geostrateških situacija ne može na Drinu, pa u javnosti maltretirati i mladu suprugu. Čovjek-miš je, recimo, i beznačajni nacistički bilmez  Marko Skejo  – ratni zapovjednik 9. bojne  HOS-a Rafael Vitez Boban Koji nas pod  Pavelićevom slikom, u crnoj uniformi s ustaškom kokardom i majici u Spomen na nacističku opsadu Staljingrada uvjerava da brčići pod njegovim nosom nisu  Hitlerovi  – danas građevinski poduzetnik pravomoćno osuđen zbog gospodarskog kriminala.

U nekom elementarno uređenom i posloženom društvu – već u prvobitnoj rodovskoj zajednici s plemenskim glavarom na čelu, a kamoli u sedmobitnoj građanskoj državi, modernoj europskoj demokraciji poput Francuske, Velike Britanije ili Njemačke – te su sitne socijalne štetočine na njegovom donjem rubu, na samom društvenom dnu, dakle u njegovu mračnom podrumu, gdje je ljudima-miševima oduvijek prirodno stanište. Za Bujanca, Keleminca, Skeju ili Pavkovića, na primjer, u elementarno uređenom i posloženom društvu nikada, za stotinu života, ne biste ni čuli, jer u elementarno uređenom i posloženom društvu takvi beznačajni sitni kriminalci – seksualni napasnici, ulični dileri kokainom, šverceri i lopovi s deluzijskim poremećajem – iz podruma ne izlaze ni u crne kronike. To je zato što u elementarno uređenom i posloženom društvu poput Francuske, Velike Britanije ili Njemačke postoje službe koje održavaju instalacije, pazeći da stanari ne nalaze po tlu suhe, sitne mišje brabonjčiće.

Evo jednog nasumičnog, posve blesavog primjera. Za nešto više od mjesec i pol, u nedjelju 18. studenoga, pada obljetnica jedne od najkrvavijih bitaka u cjelokupnoj povijesti ratovanja: u bitci na Sommi, najvećoj na zapadnom frontu Prvog svjetskog rata – nakon pet mjeseci mahnitog i besmislenog ubijanja okončanoj 18. studenoga 1916. – sudjelovala su tri milijuna francuskih, britanskih i njemačkih vojnika, a poginulo ih je, nestalo i ranjeno više od milijun. Milijun ljudi! Kad bi, međutim, nekome, bilo kome, u Francuskoj, Britaniji ili Njemačkoj palo na um da od Vlade i Ministarstva kulture traži da se u znak pijeteta za stotine hiljada ubijenih u nedjelju, 18. studenoga odgodi nekakav kulturni događaj, nitko ozbiljan to ne bi objavio ni u bizarre-rubrikama.

Kad bi stoga neki francuski ili britanski seoski kulturtreger, inače seksualni prijestupnik s deluzijskim poremećajem, na dan sjećanja na bitku na Sommi tražio odgodu kakvog kazališnog festivala, jer će se, štajaznam, na dan kad mnogi obilaze grobove, pale svijeće i odaju počast nevino stradalim Francuzima i Britancima, ljudi u kazalištima zabavljati uz predstave među kojima će biti i one čiji su autori njemački pisci – vi za to nikada ne biste ni čuli ni saznali. Jer ozbiljno se uređena i posložena društva, u najkraćemu, ne bave pizdarijama.

Dokaz? Jeste li ikada, ijednoga 18. studenoga u svom životu, čuli da je neki francuski ili britanski seoski kulturtreger – inače seksualni prijestupnik s deluzijskim poremećajem – na dan sjećanja na bitku na Sommi uopće tražio odgodu kazališnog festivala, s obrazloženjem da će se 18. studenoga, kad mnogi obilaze grobove, pale svijeće i odaju počast nevino stradalim Francuzima i Britancima, ljudi u kazalištima zabavljati uz predstave među kojima će biti i one čiji su autori njemački pisci? A kamoli da je, daleko bilo, festival zbog toga zaista i odgođen?

Prije nekoliko dana hrvatsko Ministarstvo kulture mrtvo je ozbiljno objavilo kako se tradicionalna Europska noć kazališta, pod njihovim pokroviteljstvom zakazana za nedjelju 18. studenoga, odgađa za tjedan dana, kako se, citiram, ‘ne bi poklapala s Danom sjećanja na žrtve Škabrnje i Vukovara’. Ideja nije sišla s uma nekome u Vladi ili Ministarstvu kulture, čak ni oni nisu toliki idioti: sasvim su dovoljno, međutim, idioti da najozbiljnije prihvate zahtjev marginalnog domoljubnog kulturtregera Mladena Pavkovića, čovjeka-miša koji je nekoliko dana ranije ustao na stražnje nožice i svojim strašnim piskutavim glasićem najozbiljnije od Vlade i Ministarstva kulture tražio da se Europska noć kazališta 18. studenoga odgodi, s obrazloženjem da će se na dan sjećanja na žrtve Škabrnje, dok mnogi – citiram – ‘budu obilazili grobove, palili svijeće i odavali počast nevino stradalim Hrvatima, u većini kazališta ljudi zabavljati uz neke od predstava, među kojima će biti i onih čiji su autori srbijanski pisci’.

Tradicionalna međunarodna Europska noć kazališta ove će godine tako biti održana u četiri stotine kazališta u desetak europskih država 18. studenoga, osim – eto – u Republici Hrvatskoj, jer je tako odlučio jedan posve beznačajni čovjek-miš, seksualni prijestupnik s deluzijskim poremećajem. U Republici Hrvatskoj, naime, ljude-miševe iz podruma – beznačajne sitne kriminalce, seksualne napasnike, ulične dilere kokainom, švercere i lopove s deluzijskim poremećajem – drže za ozbiljne društvene partnere, vrhovne arbitre za pitanja morala i etike čije se mišljenje sluša i uvažava.

Prije koji dan, na primjer – tražeći rješenje za spomen-ploču s nacističkim pozdravom, postavljenu u gradiću u kojemu je postojao najgori koncentracijski logor izvan Trećeg Reicha – hrvatska je Vlada najozbiljnije pregovarala s čovjekom-mišem Markom Skejom, beznačajnim nacističkim bilmezom pravomoćno osuđenim zbog gospodarskog kriminala. Velimir Bujanec, da ne idemo dalje, čovjek-miš pravomoćno osuđen zbog plaćanja prostitutke kokainom, u Republici Hrvatskoj je ozbiljan sugovornik političkog establišmenta, zvijezda predsjedničkih inauguracija čija je svadba društveni događaj godine. I kad treći nekakav nevažni čovjek-miš, recimo ustaški vrtni patuljak Dražen Keleminec, najozbiljnije od Vlade traži rušenje antifašističkog spomenika u Srbu, pitanje je samo kad će dobiti službeni poziv iz Ministarstva kulture.

Hrvatski, naime, zapravo vladaju sitni, beznačajni ljudi-miševi. Da mislite kako vladaju opaki i zajebani štakori samo je, kako bih vam rekao, deluzijski poremećaj.