Piše: Snježana Banović

MARIJA (MIMICA) PODVINEC rođ. SEPE (Kreka, 1910 – Beograd, 9. VI. 1956). Kao mlada učiteljica, završila u Zagrebu pjevanje na Muzičkoj akademiji gdje joj je profesorica Nada Bertić izbrusila glas do najblistavijeg sopranskoga sjaja što se pokazalo već na njezinom debiju u zagrebačkom HNK kad je u velikom stilu otpjevala tešku ulogu Margarete u Gounodovu Faustu i izazvala trans u gledalištu.

Činilo se da su otvorena vrata velike karijere, no rat prekida sve, ona je udana za Židova, liječnika Srećka Podvinca. Počinju teror, progon, izbjeglištvo i odvojenost od muža koji je u partizanima.Sve je izdržala pa se 1945. vratila pjevanju, najprije u Sarajevu pa u Rijeci. U Zagreb ju 1952. dovodi oduševljeni intendant Marijan Matković, publika je opet na nogama, tako je bilo i na njezinim nastupima izvan Zagreba (Pula, Ljubljana, Dubrovačke ljetne igre…) i u inozemstvu: Salzburg, London, Beč… posvuda oduševljena kritika i publika. Briljantna Desdemona, čudesna Senta u “Ukletom Holandezu” i Elza u “Lohengrinu” (u siječnju 1952. – prvi Wagner u Zagrebu nakon 1945., savršena Tosca, Cio-Cio-San, impresivna Aida, prva hrvatska Gotovčeva Morana…

Pišu o njoj kao o prvom sopranu zagrebačke Opere i nasljednici grande dive Vilme Nožinić. Ona je usto i darovita glumica snažnoga lirskog naboja. Pa kad se činilo da se pojavila diva svjetskoga sjaja, pojavila se i bolest koja je udarila baš na njezino grlo i odnijela ju u 47. godini. Glas je posustao na gostovanju HNK-a u Londonu u siječnju 1955, posljednji put se čuo u Zagrebu u veljači 1955. Slavuj je ostao bez glasa usred arije Jaroslavne u “Knezu Igoru”.

Nekidan sam pronašla ovu fotografiju (naslovnu) majke i sina Mikija (Mihaela) koji je kao i otac znani otorinolaringolog, ali u Švicarskoj. Priča koju je odavno trebalo pretvoriti u film.