Ustavni sud objavio je prije nekoliko dana dugo očekivanu odluku kojom je poništio odluku kojom je jedna ulica u Slatinskom Drenovcu nazvana Ulicom 10. travnja. Riječ je o povijesnoj odluci, kojom je Ustavni sud – izvršavajući svoju ustavnu funkciju čuvara ustavnosti, ljudskih prava i sloboda građana – iznio prijeko potrebnu i dosad najjasniju ocjenu zločinačkog karaktera Nezavisne Države Hrvatske. Ustavni sud, naime, nedvosmisleno ocjenjuje da je NDH bila nacistička i fašistička tvorevina te da je kao takva predstavljala apsolutnu negaciju legitimnih težnji hrvatskog naroda za vlastitom državom i tešku povijesnu zloupotrebu tih težnji

Ustavni sud u Endehaziji vidi isključivo negaciju temeljnih vrednota ustavnog poretka Republike Hrvatske. Pozivajući se na Izvorišne osnove Ustava, kojima su, kao što znamo, afirmirane odluke ZAVNOH-a, nasuprot proglašenju NDH, Ustavni sud zaključuje da Hrvatska nije sljednica NDH ni po kojoj osnovi te da Ulica 10. travnja predstavlja poništavanje prava i sloboda koje jamči Ustav u okviru demokratske države utemeljene na vladavini prava.

Ustavni sud pritom se pozvao na dvije odluke Europskog suda za ljudska prava. Prva je u predmetu Ždanoka protiv Latvije iz 2006., u kojoj Europski sud, ograđujući se od izražavanja mišljenja o povijesnim pitanjima, koja ne ulaze u njegovu jurisdikciju, ipak navodi da može prihvatiti određene dobro poznate povijesne istine i temeljiti svoja obrazloženja na njima.

Druga je u predmetu Garaudy protiv Francuske, u kojem Europski sud zaključuje da je to negiranje realiteta jasno ustanovljenih povijesnih činjenica kao što je holokaust. S obzirom na to da holokaust pripada kategoriji jasno ustanovljenih povijesnih činjenica, svaka njegova negacija ili revizija protivna je temeljnim vrijednostima Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

Ustavni sud temeljem tih presuda povlači analogiju s Hrvatskom. Kao što je negacija i revizija holokausta protivna temeljnim vrijednostima najvažnijeg i najučinkovitijega akta za zaštitu ljudskih prava u svijetu, koji obvezuje Hrvatsku kao članicu Vijeća Europe i Europske unije, tako i negacija i revizija zločinačkog karaktera NDH predstavlja kršenje navedene konvencije.

Sve navedeno osporio je ustavni sudac Miroslav Šumanović, jedini od 13 sutkinja i sudaca koji je glasao protiv ove povijesne odluke. Njegovo izdvojeno mišljenje, međutim, predstavlja obrazac i svojevrstan modus operandi funkcioniranja aktualnog povijesnog revizionizma u teoriji i praksi, povijesno-pravnoj i političkoj. Naime, dok Ustavni sud polazi od nedvosmislenog zločinačkog karaktera NDH, koja je bila nacistička i fašistička tvorevina, Šumanović u svojoj analizi polazi od suprotne teze – da ocjena o karakteru NDH ne predstavlja izraz nacionalnog ili historiografskog konsenzusa te da stoga nije moguća analogija s predmetom Garaudy protiv Francuske. Šumanović se pritom poziva na jednu drugu odluku Europskog suda, onu u predmetu Lehideux i Isorni protiv Francuske iz 1998., a u kojoj sud ocjenjuje da lik maršala Petaina s obzirom na njegovu ulogu u francuskoj povijesti ne spada u kategoriju jasno utvrđenih povijesnih činjenica, jer da se radi o slučaju koji je predmet kontroverze i rasprave među povjesničarima.