Naš problem nije u tome što ćemo propasti nego što nećemo. Time je, naime, onemogućena katarza. Kaže se: bolje užasan kraj nego užas bez kraja; ovo nalikuje na užas bez kraja.

Jadran svake godine donese sedam-osam milijardi eura, dovoljno da se donekle napuni državna blagajna, a ostatak se pokrije zaduživanjem. Ekonomisti to zovu “prokletstvo resursa”.

Politička elita nema ni jedan razlog mijenjati status quo jer joj odgovara; novac teče, a pobune nema. Oni imaju plaće od 15.000 do 25.000 kuna; dovoljno za sjajan život, imamo li na umu da sve imaju badava. Hrvatska je ušla u Uniju, granice su otvorene, pa nezaposleni i nezadovoljni mogu, kao u Titovo doba ‘60-ih, posao i sreću potražiti vani. To je jak socijalni amortizer.

Zemlja se postupno prazni i stari, razmjer umirovljenika i zaposlenih sve je lošiji, ali sloma nema. U toj ćemo se kaši još dugo kuhati.

Uz ovo, razlog naše propasti jest potpuni slom moralnih kriterija. Svi u ovom društvu znaju da se može krasti, muljati, lagati, pa i ubijati, nekažnjeno, ako imate odgovarajuću političku potporu.

Život moćnih Hrvata postao je vječiti praznik. A Ivica Todorić nije bio nikakav kriminalac nego oličenje sustava. Agrokor, to je Hrvatska u malom, Hrvatska, to je Agrokor u velikom. Rastrošnost, bahatost, život na dug, u trajnom uvjerenju da račun nikad neće doći na naplatu – a hoće, nema besplatnog ručka! – vode nas prema provaliji.

Priče o Agrokoru pokazuju da nismo ništa naučili. Nije, naime, toliki problem što je Agrokor radio u prošlosti – šteta je počinjena, nema nazad – već što Agrokor čini u sadašnjosti. Kako se zadužuje? Kome se pogoduje? Je li sve po zakonu? Po Ustavu? Je li sve promijenjeno zato da sve ostane isto?

Ne treba nam kabanica za lanjsku kišu. Potrebno nam je sučeljavanje sa sadašnjošću jer sad nam muljaju i kradu nas, sad postavljaju temelje naše sutrašnje kalvarije.

No u društvu u kojemu su legalitet i moral propali male su šanse za ozdravljenje.(24sata)