Dušni dan

U samoći nasamo osluškujem biće riječi
Sad dotiče zemlju i zove na hodočašće, na dalje
U izgnanstvo iz grijeha postojanja tamo gdje su
Duše nesvodljive i gdje beskorisni nauk mre.

Samo tren u šutnji zaigra kada tišinom zavlada
Lako ispod grane bora i neba tamna u svojti potpuna stanja
Odavno već za govor izgubljena i nijema. I
Blijedo poput greške nestaje dan i vrijeme ponavljanja
Odlazi, proći će da ništa ne produži i ne ostavi
Dar zaborava raspršiti će lišće pamćenja i obećanja
Epigram, tek je slovo bez težine slikano u noći kojoj fali praznine.