Piše: Marijan Grakalić

Sve je manje onih koji mogu govoriti izbliza o nama a da to bude potpuno prisutno ili nalik na hrabrenje prilikom buđenja. Nestaju lica koja su odavno zaokružila sudbinu i vlastitu patnju poput Jasne: i to ne samo sebe već cijele presječena generacije koja time plaća danak tragediji prirode trajanja. Oštrina svjetlosti nije dovoljna utjeha jer i sam sjaj skriven u auri zna kako odsutnost nitko ne posjeduje. Odlazi se uvijek nenadano i uvijek izdano ali vjerno snažnim mitovima mladosti koji začudo žive i dalje kroz slobodu gradskog i kozmičkog preplitanja. slutnje nekog drugog beskraja kao što smo i mi sami vremenom postali lica iz neke druge povijesti i zemlje.

Ne želim spominjati potrošene dogodovštine i djela zaludnih doktrina jer duh odlascima kao što je ovaj postaje sve više pustim, tek osjećanja znače uspomenu, više od tumačenja ili pukog sjećanja i spominjanja. Velike riječi računaju na vlastita razumijevanja dok njezino sada blijedo lice nastanjuje tek tišinu. Šapćem joj još uvijek sve moje želje i samoće, neizvjesno i nesigurno, i svaka stvar prepuštena sama sebi sada mi se čini bliskom i mojom. Jer nekako sve ono što je bilo kao i da nije bilo i sada su zbog toga naše davnine isključene iz ovog vremena i trenutka gubitka. Ostaju tamo gdje pripadaju bez posljedica i tragova pa postoje tek kao intimno sazviježđe gdje je nestali krik bacio kocke i gdje smo na kraju grada pronašli kratkotrajnu sobu za snove.

Ne želim se oprostiti. Osjećam da bi to bilo izmišljeno isto kao što je to i slika njezina nepomična tijela okružena cvijetovima što naprosto želi da zauzme stvarnost i zamjeni sve ostalo. Ostajem na klupi s cigaretom i zvijezdom. Ljudi govore bez oklijevanja iako ne vide zebnje, lutanja, nježnosti i onu očajničku blagost utkanu u karakter.

Pomiluj me opet, sada, za zadnji put, onako nevidljivo da to ne zapaze sve korisne misli i to će sve da sačuva od sutrašnjice, od prolaznosti…