Piše: Slađana Bukovac (Facebook)

Postoji civilna logika, i ratna logika. To što pokušavamo primijeniti civilnu na ratnu, ili ratnu na civilnu, s tim se ne može ništa početi. Ne aludiram pritom na ratne zločine, ubojstva civila koja amnestiraju okolnosti. Uopće se ne krećem po tom klizavom terenu moralne relativnosti (relativnosti ljudskosti, ako ćemo biti precizni). Govorim o običnim, svakodnevnim reakcijama, o onome što je prihvatljivo, horizontu očekivanja.
Mi živimo u ratnoj logici, permanentnom ratnom stanju. Zbog toga je, na primjer, moguće, i ne samo moguće nego posve prihvatljivo, da Vlado Jukić, ravnatelj Klinike za psihijatrijske bolesti Vrapče, valjda najeminentnije ustanove tog tipa u Hrvatskoj, pristane razgovarati o suicidu Slobodana Praljka, kojeg nije nikad liječio, a vjerojatno ni upoznao. Pritom je dalje moguće da Vlado Jukić, specijalist s nekoliko decenija iskustva, u interesu javnosti samoubojice podijeli u tri kategorije, od kojih se prva odnosi na one psihički oboljele, druga na poražene i deprimirane, a treća, vanserijska, “suicidi su s porukom”, koje doktor Jukić redom pripisuje povijesno relevantim ličnostima, od Jana Palacha do Slobodana Praljka. (Istini za volju, tipovi suicida uistinu postoje, samo što uopće ne nalikuju interpretaciji Vlade Jukića. Nije ih uspostavila psihijatrija, već sociolog Emile Durkheim, čija je podjela u najmanju ruku kontroverzna).
Strahota javnog istupa Vlade Jukića, psihijatra i ravnatelja “Vrapča”, višestruka je.
Njezin je najgori segment to što uopće nije skandalizirala javnost, a kamoli izazvala kakvu inicijativu da se ovom liječniku ukine licenca. Jer je javnost ratna, kao što je i Vlado Jukić ratni doktor, i u svemu tome nema mjesta za osobite finese. Pogotovo ako se tiču ljudskih života, i osobito onda. Jer životi su bezvrijedni, to je nekakvo usputno, slučajno smeće u službi povijesti, i viših ideja.
Druga, ništa manje monstruozna dimenzija, je da je liječnik, psihijatar, vrednovao suicide.(Kao sociologu, Durkheimu se to može oprostiti. On termin “suicid” uostalom koristi u znatno širem opsegu, tako da se može odnositi na svakog vojnika koji nije dezertirao). Jukić je samoubojice podijelio na “gubitnike”, i “pobjednike”, “ozbiljne” i “neozbiljne”. Jasno mi je da je sve ovo dosadno, i komplicirano. I da je u ovoj zaraćenoj zemlji, u kojoj je prije gotovo tri desetljeća završio rat, posve nedokučivo zašto se preko tih leševa, samoubijenih, ne bi gazilo, ili se slavio jedan autodestruktivni čin.
Problem sa samoubojstvom, osobito iz pozicije liječnika, mentalnog i duševnog, dakle onog koji liječi individue, iz psihološki i fiziološki nejasnih razloga, je takoreći etimološki. Samo-ubojstvo i dalje je ubojstvo. Ono ne podliježe zakonskoj kazni, jer se više nema koga, ili što kazniti. Vlado Jukić diplomirao je, i doktorirao, kako bi naučio ljude da prežive. Da ne posežu za nasiljem, osobito onim koje su u stanju nanijeti samima sebi. Njegova je liječnička misija u tom smislu posvećena, položio je Hipokratovu zakletvu, i dužan je boriti se za život barem jednako uporno, a bilo bi poželjno i upornije, nego što se moliteljice pred bolnicama bore za fetuse. Misija psihijatra Jukića u tom je smislu gotovo okrutna: primoran je ljude odvraćati od smrti, i osuđivati ih na život. Jednako kao što je neprihvatljiva eutanazija, nedopustivo je i samouništenje.
A u svojem iskazu T-portalu, internetskom mediju korporacije koja je očito jednako dezorijentirana u uređivačkoj politici kao i u komunikaciji s korisnicima, Vlado Jukić, liječnik i psihijatar, afirmira suicid. “To je trijezna odluka čovjeka koji je zaključio da je to jedini način na koji može poslati poruku”, kaže o Slobodanu Praljku Jukić, psihijatrijski autoritet, od čega normalnom čovjeku dođe da iskoči iz vlastite kože, ali govorimo o mainstreamu, eminentnom liječniku, uglednoj bolnici, o tome kako stvari izgledaju “u Hrvata”.
Ovaj tekst dosadan je, dosadno mirnodopski, ne bavi se onim što je uistinu živopisno, saborskim zastupnicima koji prijete smrću, fotografijama napunjenih revolvera koji kao argument putuju virtualnim prostorom, s prstom na obaraču. Dosadan kao što je dosadno područje djelovanja Vlade Jukića, svijet umobolnih i otpisanih, banalan kao što su banalne one dvije u posljednjih nekoliko dana, dok se odvijala povijesna haška bitka, na ulici usmrćene žene, čija Istanbulska konvencija služi za sprdnju, jer imaju pravo isključivo na spol, primarne i sekundarne spolne karakteristike; na rod, identitet, nemaju.
“Suicide is a public health issue”, kažu priručnici. Samoubojstvo je zarazno, na jednom medijski eksponiranom, a osobito je zgodno ukoliko ga beatificira ugledni psihijatar, počivat će ih još nekoliko. Vlado Jukić radosno dijeli vlastitu teoriju o kreativnosti nasilne smrti, odaziva se drugim medijima, vedro se uključuje u opću epifaniju.
Nikad ga nitko neće lišiti licence, niti dovesti u pitanje njegovu etiku. Za to bi bilo nužno ozbiljno, zrelo društvo, posve različito od ovog u koje se tako savršeno uklopio. Koliko će njegovih pacijenata, dezorijenitiranih i drogiranih, pateći od deluzija, povjerovati da i sami imaju historijsku misiju, slijediti ideal koji im javno predlaže sam Vlad Tepeš, Vlado Jukić ogrnut crnom pelerinom, nikad nećemo doznati.
Jer nižerazredne smrti nikad nisu interesantne. A osobito se valja čuvati toga da se psihički bolestan čovjek liječi, jer teško da će moći konkurirati patološkoj ličnosti kao što je Jukićeva, Liječnik koji se u poremećenosti natječe, i uspješno pobjeđuje vlastite pacijente, to je domaća perverzna formula, i konstanta.
Postoje ratni zločinci, sintagma je to koja nam je prisna, prirođena, na koju smo posve navikli. Ali postoje i oni lepršavi, civilni, znatno manje slikoviti. Postoje ljudi koji su umoreni, i oni kojima je netko spreman nježno, usputnom sugestijom, pomoći da umru. U tom smislu određujem vlastite prioritete, da valja spasiti one koji su još uvijek živi.
Vlado Jukić, liječnik i građanin, komunikativan i izrazito otvoren prema medijima, krajnje ljupka figura. To je moja noćna mora, dokaz da ovdje ne postoji mjesto na kojem čovjek može biti siguran, pa čak ni ako ima tu sreću da poludi.