Piše: Marijan Grakalić

Još je neki dan Milivoj bio tu i činilo se da nikad neće otići. Moguće da cijela generacija nekako brije kako smo samo zajedno s njime mogli doživjeti to ludilo od života i iskušati se u stotinama (ne)prilika.

Staro Blato, umorne noge pred Zvečkom, šarade Frankopanskom, Masarykovom i ine dobroznane konstante naših života i tako su se vremenom od ulica i birtija pretvorile u ideje koje nije moguće iscrpiti. Najmanje cugom, jonitom, vicem. Ako je zbog ičeg Zagreb grad sa vlastitim licem i forama koje ga u domaćem tonu začinju, onda je to zbog Milivoja Čukljeka i ljudi poput njega, onih s kojima se stoji u sada izgubljenim vremenima i dijeli svojevrsna predodređenost izvan svake zakonitosti.

Milivoj je oduvijek je širio ono osjećanje prisnosti zbog kojeg si znao da si doma i da pripadaš toj neobičnoj gorčini grada s licem, vidljivoj samo zahvaljujući čovjeku i njegovom karakteru. Popesti ću se prvom prilikom Bukovačkom cestom, hodajući prirodno i jednostavno poput nekog tko se vraća bratu, konačno i beskonačno jer mi ništa drugo ne treba da malo šutim s njime. Počivao u miru drag moj.