Osjećam da će nastati nova priča.

Ipak, nisam sama.
Tu je star čovjek s mladim licem.
Lice s ikona.
Odnekud mi je jako poznat.
Nosi šipkovo trnje i molitvenu zastavu.
Zastane pokraj i promrmlja: Opet neka
nesretnica.
Čudan zvuk se prolomi iz mene,
pukne i izađe van, kao kroz loš zvučnik.
Sjetim se, maloprije sam došla od nacrtane rijeke.
U taj trenutak ne zvučim poput sebe.
On gura prijeteću kišu prema gore, otvorenim
dlanom.
Jedina mu je briga da rijeka ostane u koritu.
To mi govori i miluje miša koji mu viri iz revera.

Osmjehnem se na putu do ukočena konja.
Zavrtio me lagano.
Koliko sam dužna?
Dva moderna šešira, odgovara.
Iznenada se sjetim tog lica koje me vrtjelo
kao malenu.

Možda sam sve izmislila?
Ničeg nema, a sve je tu.
Došla sam vidjeti što će biti sa mnom.
Svezala bih se za vrtuljak i prelomila vrijeme.
Tek onda bih pustila da bude sa mnom ono što
mora biti.
Jer, nešto sigurno mora biti.
Zapisat ću svoje misli na zastavu.
Neka leprša, kao molitva na Tibetu.

Sivo jutro, kao nebeske oči, pozdravlja zadnjom
zvijezdom.
Ostavljam mladom starcu fenjer i divim mu se.
Lice mu je sama sreća.
Odrješena sam i sretna.