TOPLINA

Slikovnost: Ivan Večenaj

Piše: Edit Glavurtić

Dok smo se jučer predvečer vraćali iz Međimurja, promatrala sam iz automobila prizemnice s malim vrtovima, onakve kakvih su puna manja mjesta, ali i predgrađa velikih gradova. Gledane tako u nizu, sve su djelovale isto, i odjednom mi se učinilo kao da vidim kroz zidove. Stvorila se odnekud slika onih nekadašnjih hladnih soba koje su sve bile nalik jedna drugoj, kao preslikane. Sa širokim, čvrstim, bračnim krevetom od hrastovine, i slikom retuširanih mladenaca u drvenom okviru iznad uzglavlja. Sa svake strane kreveta nahkastl, a do zida teški starinski ormar s dunjama poslaganim na vrhu, radi mirisa.

U takvim su se sobama čuvali božićni kolači a u kutu pored prozora kitio se bor, pa je mogao trajati sve do Svijećnice, a da sve iglice ostanu na drvetu. U tim se sobama nije boravilo nego su služile samo za spavanje, i u njima je uvijek bilo hladno. Na krevetima su bili veliki perjani jastuci, i debeli popluni, perine ili tuhice, a prije spavanja u sobu se ulazilo žurno, još se žurnije skidala roba drhtureći od hladnoće. I za ulazak u ledeni krevet trebala je izvjesna hrabrost, jer neko je vrijeme još trajalo dok tijelo nije ugrijalo perje, pa perje tijelo i onda se tek razvila blažena toplina u kojoj se činilo da je sva mekoća svijeta. Ispod pernatog bijelog brda van su virili samo nos i oči.

U to je vrijeme život bio organiziran po načelu praktičnosti i štednje a jedina prostorija u kući u kojoj se grijalo bila je kuhinja, pa se u njoj i živjelo, i okupljalo oko stola koji je bio srce cijelog prostora i služio za razne namjene a ne samo za obiteljski ručak ili večeru. Na stolu se razvijalo tijesto za mlince i štrudle, zavijale su se sarme za Novu godinu, pila rakija i kava sa susjedima. Zatim, na stolu su se pisale domaće zadaće. Uvečer se kartalo, igralo „mlina“ i „čovječe ne ljuti se“. Barem dvaput tjedno stol bi se sasvim ispraznio da se na njemu ispegla roba. Sve što se radilo, radilo se na njemu, sve što se događalo, okretalo se oko njega.

U međuvremenu smo odrasli, godine su prošle a vrijeme se promijenilo. Današnji je život drugačiji, pa imamo dobro zagrijane stanove i kuće, i u svim je prostorijama toplo. Sad svatko zatvori svoja vrata i u svom se prostoru bavi nekim svojim poslom. Nema više ni potrebe za perjanim jastucima, ni blazinama, centralno grijanje radi noću i danju. Ne boravimo više ni u kuhinjama, iako su dobro opremljene i lijepo dizajnirane u njima se hrana više odmrzava i improvizira nego što se zaista kuha. I hvalabogu, ne mirišemo više na zaprške što se ranije nije moglo izbjeći.

Ukratko govoreći, danas uživamo ugodnosti kakve nismo ni sanjati mogli, u onom vremenu bez privatnosti, kad se u kuhinjama živjelo a u hladnim sobama spavalo. U svakom je smislu ljepše, ugodnije i lakše. Nema govora, bolje živimo. Komfornije. A je li nam u svem tom neupitnom napretku zaista i toplije, e, u to nisam sasvim sigurna.

There is one comment

Komentari su isključeni.