Piše: Nenad Popović

Pred nekih četrnaest dana osvanuli su logoraši. Usred radnog dana, njih dvojica-trojica su usred Zagreba, u vjetrovkama, došli jednom advokatu. Da se raspitaju može li im ishoditi kakvu odštetu za ono što su pretrpjeli u logoru. Pomalo su bili  blijedi, a nakon prijema u advokatskoj kancelariji odgovarali su na pitanja jedne televizijske ekipe. Okolo je brujao svakodnevni promet. Ton je bio kakav je usred buke mogao biti, a snimatelj je na uskom pločniku činio što je mogao. Fokusirao im je ruke, torbe. Novinarka ih je pitanjima držala pred kamerom i pokušavalo dobiti odgovor na centralno pitanje: Hoćete li podići tužbu?

U tom intervjuu vladao je neki nerazmjer, nelagoda. Blijedi ozbiljni muškarci stajali su naime na izlazu jedne moćne, velike odvjetničke kancelarije u glavnom gradu zemlje iz koje uopće nisu. Govorili su oprezno i ispričavali se. Kako uopće ne žele novac za sebe osobno, već da bi se, ako advokat uspije, osnovao neki opći fond za sve logoraše pa onda dijelio. Amortizirali su stvar i time da bi bilo najbolje da se postigne dogovor sviju strana i da ne bude konflikta, natezanja i zle volje. Samo dvije stvari nisu učinili. Da se ispričaju što su bili logoraši  i vele da su sve oprostili – ovo potonje valjda zato jer su ih tako savjetovali advokati.  Jer ako si oprostio što onda imaš tražiti odštetu, tužiti. Logoraši su samo usput spominjali da su bivši zatočenici. Nisu pokazivali brojeve na podlaktici, ožiljke ili zdravstvenu dokumentaciju, nije im ni drhtao glas. Govorili su neutralno, poopćeno, kao da su diplomati ili ‘društveno-politički radnici’.

Bili su očigledno na enemy territoryju, činili su sve da ne ugroze svoj status ljudi kojima je zagarantiran prolaz, safe passage – zagarantiran ukoliko ne… što? Prekrše zakon zemlje, naruše red i mir, dobre običaje. Trudili su se da ne budu upadni. Ti logoraši.

I s pravom su se držali kao da ih nema, jer posao, izvid kod advokata došli su obaviti zbog toga što je zemlja u kojoj su se našli optužena da je izvršila zločinački pothvat; i više nego optužena,  to piše u presudama međunarodnih sudova. (Slijedom tog pothvata između ostalog su baš oni bili držani i mučeni u koncentracionim logorima.) Što ova zemlja nerado čuje. Ona tvrdi da s tim nema ništa, ona je pače uvrijeđena. Ona to indigniriano odbacuje.

Osim toga, logoraši ne samo da su se našli na tuđem teritoriju, nego u zemlji koja je upravo u stanju duboke uvrijeđenosti, bolne. Kako su tih dana stajale stvari s ranjenom državom logoraši su zapravo trebali otići državi i izraziti joj sućut. Povod i vrijeme dolaska  logoraša u centar tuđeg glavnog grada stoga je bio i krajnje neprikladan. Što se dalo vidjeti i topografski, situaciono. Iza ugla ulice gdje se nalazi advokatski ured odvijalo se predbožićno kićenje grada, kad kucaju dječja srca, zvone zvončići, mirišu kolači.

Štoviše, njihov dolazak bio neukusan – a zemlja u koju su došli pokazala se velikodušnom. Uopće nisu bili uhapšeni. Pustila ih je da uđu, parkiraju, obave svoj posao i ponovno pređu granicu; građani u koroti nisu na njih urlali, voljeni vođe zemlje nisu im ništa predbacili. Nisu ih doduše pozvali da opet dođu, ali oni te logoraše nisu ni pozvali ovamo. Bilo bi to ipak malo previše u tom strašnom času  – strašnom ne zato što su osvanuli logoraši, nego zato što je zemlja bila u tuzi, palila svijeće i molila na glavnom trgu, držala minutu šutnje u svom parlamentu, pisala govore koje će održati pred Ujedinjenim nacijama zbog boli i nepravde koja joj je nanesena.

Zanimljivo je ovo. Logoraši su donedavno, a poneki preživjeli i dan-danas, u proteklih šezdeset godina promijenili svijet, pogotovo zapadni. Samim svojim pojavljivanjima na predavanjima, dodjelama odličja, davanjem intervjua i svjedočenjima doprinijeli su da je svijet shvatio kako je između 1939. i 1945. počinjen najveći zločin u povijesti čovječanstva. A crno bijele, nejasne i titrave snimke i slike njihovih bivših supatnika trajno su alarmirale i traumatizirale generacije na barem pola zemaljske kugle. Pojavljivanje preživjelih u živo, njihov govor postao je univerzalnim unutarnjim kulturnim dobrom. Zbog njih se rodila jedna civilizacija respekta: Auschwitz je postao najveća europska katedrala, pred bivšim se logorašima hoda na prstima. Koncentracioni, sabirni logori u kojima se ljudi drže poput životinja uvukli su se u ljudski imaginarij kao najstrašnije mjesto, zbog čega sve s tim u vezi i počinje s upitom zar: Zar je to čovjek? Zar je to bilo moguće? Da bi potom neminovno krenulo: Pa koje su to životinje koje su to ljudima mogle učiniti? Jesu li shvatili, jesu li se pokajali?

Oni.

A poživotinjili smo mi. Naša je obrazina postala kožnata, a tekstovi koje izgovaramo kad vidimo bosanske logoraše, od njih mi se bljuje.

Nenad Popović