Piše: Ivica Buljan

Željka Senečića upoznao sam krajem osamdesetih. Stan u Medulićevoj u kojem su živjeli Seneka i Mani Gotovac, izgledao je kao iz filmova novog vala. Bio je okupljalište umjetnika i uopće ljudi koji su znali živjeti burnim životom. Osjećao sam strah od tako velikog umjetnika. Rondo, Breza, Tko pjeva zlo ne misli, Putovanje na mjesto nesreće… Bio je scenograf za neke od najvažnijih domaćih filmova. I stranih. O njemu je, godinama poslije, tako zanosno govorila Laura Betti, otkačena Pasolinijeva muza. Putovao sam više puta s Mani i Senekom na festivale u Italiji. Nekadašnji strah razvio se u adoraciju. Uživali smo u njegovim zapažanjima, intelektualnim bravurama, i brutalnim opaskama u kojima nije štedio nikoga, najmanje sebe. Nije slučajno dobio nadimak Seneka, bez obzira na prezime. Otmjen, rafinirani grubijan, Zagrebu je davao širinu i mirise svijeta. Njegovim nestankom, suzio se i taj horizont.