Pisao: Željko Senečić (Jutarnji)

Anita Ekberg, seks-simbol pedesetih, fotomodel, Miss Švedske i glumica, našla se krajem pedesetih prošlog stoljeća u Zagrebu. To je bilo vrijeme kada su talijanski producenti otkrili studio Jadran filma u Zagrebu, zagrebačke plavuše i lokacije za snimanje u Hrvatskoj. Navečer, direktor Dubrava filma, drug Kunkera, odveo je slavnu glumicu u Ritz bar u Petrinjskoj. Te je večeri švedska zvijezda i glumica doživjela iznenađenje.

Sjedila je s drugom Kunkerom u prepunom lokalu. Glumičinu zaprepaštenju nije bilo kraja. Nitko od prisutnih muškaraca nije obratio pažnju na nju, njene izazovne grudi i lijepe duge noge, na njenu garderobu i frizuru, na fantastično dupe koje je u svom filmu “La Dolce Vita”, dobitniku Oscara, istaknuo Fellini.

Cura je sjedila i čudila se. Prisutni Zagrepčani trudili su se da je ne primijete. U Rimu, Los Angelesu, Londonu, Parizu gomile su muškaraca tražile priliku da je vide, dotaknu, da barem dobiju njen autogram. U Zagrebu baš nitko. Da je glumica ostala u Zagrebu duže vrijeme, svršila bi kod psihijatra.

Čovjek s lulom se digne i ode. Još je u zraku lebdio dim lule, na istu fotelju još toplu od pušača lule sjeda mlada intelektualka, ljuta i ironična. Naruči kratku kavu sa žlicom pjene i pita me: “Hoćeš doći sutra na sprovod slikaru Tomičiću?” Slikar Tomičić, sutra, koliko znam otvara izložbu “Slike s onog svijeta”, kažem. “Ljudi su kreteni”, kaže talentirana intelektualka, “pobrkali su naslov izložbe sa smrću, tipično za malograđane”.

Talentirana cura popije kavu sa žlicom pjene i odjuri na generalku u Gavellu. Nazove me nakon par minuta i kaže: “Imao si pravo, sutra je Tomičićeva izložba ‘Slike s onog svijeta’, ali i ja sam imala pravo, Tomičićev je sprovod sutra, u petak, u jedan na Mirogoju, a otvorenje izložbe ‘Slike s onog svijeta’ u sedam u galeriji Narodnog sveučilišta”.

Život piše scenarije, mislim, treba ih samo snimiti. Nazovem OTV. Slikar Tomičić sutra ima otvorenje svoje izložbe slika pod naslovom “Slike s onog svijeta”, htio bih snimiti otvorenje, kažem.

“Svaki se dan otvaraju izložbe”, kaže urednik, “čuo sam za režisera Tomičića, za slikara ne. Sjeti se nečeg boljeg i dobit ćeš snimatelja”. Slikar Tomičić sutra ima i sprovod i otvorenje izložbe. Otvorenje izložbe je organizirano prije šest mjeseci, sprovod jučer, kažem. “Šališ se”, pita me urednik. Ne, odgovorim. “Sutra u jedan doći će snimatelj na Mirogoj”, kaže urednik poslovno i prekine vezu. Sutra, u petak, osvanuo je siv, odvratan, hladan, kišan dan. U jedan na Mirogoju me dočekaju dva čuda. Ispred mrtvačnice par hiljada ljudi promrzlih i pod kišobranima i kombi OTV-a sa snimateljem. “Što se snima”, pita nervozno snimatelj, mladi čovjek s tri naušnice i crnim očalima. Sprovod, ljude, ceremoniju, kažem.

Dugački sprovod slikara proteže se i prolazi pokraj arkada. Vidim lulaša i mladu intelektualku. Intelektualka roni suze. Lulaš puši, snimatelj snima, zvono zvoni, počinje pljusak. U sedam se vidimo na otvorenju izložbe, dogovorim se sa snimateljem. Otvorenje izložbe “Slike s onog svijeta” je u galeriji Sveučilišta. Kiša je prestala, ugodna zagrebačka večer pred vikend. Na otvorenju, ponovno dva čuda. Vrlo dobre slike i dvadesetak posjetitelja. Nema lulaša ni intelektualke.

Ideja da se snimi film o dva događaja, jedan sprovod, a drugi otvorenje izložbe, istog umjetnika u istom danu, bila mi je nejasna, ali sam osjećao da će se tijekom snimanja nešto dogoditi. Vjerovao sam u slučaj.

Za sve treba vremena, i slučaj. U Zagrebu krajem godine zaredali su se sprovodi kao društveni događaji. Građani Pariza koji imaju potrebu da se vide i da vide druge odlaze na otvorenja izložbi. Ista grupacija građana Londona sjedi u ložama na Wimbledonu, premijerama filmova. Važna lica u New Yorku susreću se na konjskim trkama i u Metropolitanu, u Beču na gala balovima i novogodišnjim koncertima, u Milanu i Moskvi u Scali ili u Boljšoj teatru ili na modnim revijama. U Zagrebu odlaze na Mirogoj. Pokojnike ispraćaju ljudi koji nikakve veze nisu imali s pokojnicima dok su pokojnici bili živi. Mirogoj je zagrebački Boljšoj teatar, i Wimbledon, i Scala. U Zagrebu su mrtvom Titu deseci hiljada ljudi pjevali Domjanićevu “Fala”, koju je uglazbio Vlaho Paljetak, a živom Titu, kad je posjećivao Zagreb, komiteti su izvlačili iz škola učenike i iz tvornica radnike da ga pozdrave.

Najurednija i najsolidnija poduzeća u Zagrebu su pogrebna poduzeća, Mirogoj i Zagrebačka groblja. U Zagrebu se ništa ne može bez problema, čekanja, korupcije. Preseliti, promijeniti adresu, naslijediti stan od majke, popraviti vodokotlić, promijeniti pasoš, dobiti protezu, platiti porez ili dobiti sudski spor.

Armija birokrata iza šaltera i u kancelarijama i agencijama sve odgađa, komplicira, stalno su na putu i nikad nemaju vremena. Na Dan mrtvih u Zagrebu sve savršeno funkcionira. Promet, autobusi, taksiji, cvijeće, svijeće, baloni, kuhano vino, čak i vrijeme. U Zagrebu se pokapa kao u Europi. Iza šaltera čeka nasmijana zgodna žena, svira Beethovenova Peta, nema gužve, u par minuta dobijete što želite, platite i možete otići na kavu ili se vratiti kući pred televizor.

Što ste platili, zagarantirano dobijete. Od vrste lijesa, glazbe, sprovoda. Na kojem će Zagrepčani o pokojniku govoriti sve najbolje. Najtočnija je u Zagrebu izreka: “O mrtvima sve najbolje. O živima najgore”. Kako je Anita Ekberg mogla ganuti srca Zagrepčana? Trebala je za stolom u Ritzu umrijeti. Imala bi najfantastičniji pogreb. U Stockholmu vole žive glumice, u Zagrebu mrtve.