Prašina iz dna kaputa
hvata ti se na jagodice
dok čekaš ženu
u dnu hodika za kemoterapiju.

Na stolici pokraj
starica miriše na vlagu
i ima zatvorene oči.
Pa ti dođe da joj prašnim dlanom
prođeš kroz kosu
da se opereš ti dođe
dok čekaš.

Kasnije vani prigušeno sunce
brašno
tri dječaka nose loptu i žamore.
I lopta ti se učini kao gruda prašine
kao oblaci davni
nagutani
dok si s dečkima kotrljao
kolutove za burad.

Uvečer s balkona
vidiš kako magla obestjeljuje brda
i to zapišeš.
Morin bi rekao
kozmomorfička metafora
kao kada pripadnik plemena Kanana
kaže ‘sok teče’
gledajući u venu na svojoj ruci.

Istu večer baki iz čekaonice
iz očiju se prospe zvjezdano nebo
pokušala je zrnca pokupiti prstima
no zrak je bio gust
i trepavice su drhtale prašinom.

Cijele noći sadio si siva slova
u sivi vrt
zakašljan i slijep.