Slikovnost: Jakub Schikaneder
Piše: Edit Glavurtić
Dok zapisujem ove svoje priče o odrastanju sve jasnije uviđam goleme razlike u vrijednostima vremena. Uviđam strahopoštovanje pred životom, pobožnost i strpljivost žena iz moje, i ne samo moje obitelji. Ništa se nije podrazumijevalo, sve je trebalo zaslužiti. Ako bi nešto očekivanoga izostalo, nije se psovalo život, niti se odustajalo, nego se nastavljalo dalje s vjerom da će se i to ostvariti, ako se ostvariti treba, kad dođe pravo vrijeme. „Dobro je“, uvijek je govorila mama, „a bit će još i bolje.“
Bilo je manje novaca i manje stresa. Prije svakog jela smo se prekrižili i zahvalili. Poljubili komad kruha koji je pao na zemlju. Potrebe su, također, bile manje, jer tad još nisu postojale vojske reklamnih stručnjaka da nas uvjere što sve moramo imati da bismo bili sretni. Najveće vrijednosti bile su rad i znanje. Najveće vrline čestitost, strpljivost, skromnost, zahvalnost. Vjerovalo se životu, poretku, i budućnosti. Po cijele se dane radilo, ali je vrijeme teklo sporije i nije bilo današnje nervoze i straha. Ljudi su se družili, posjećivalo se rodbinu, išto na izlete nedjeljom. Pila se kava sa susjedima. Teme su bile zimnica, troškovi, školske knjige, recepti za kolače, TV serije (koje su išle jednom tjedno!).
Nikad politika.
Ne znam kako smo se našli u ovom rasulu u kom se ne smije reći koliko je loše a da ti ne zalijepe etiketu, i u kojem samo naoko sve imamo. A bolesni smo od osamljenosti, depresije i besmisla. Vrijednosti su se urušile, znanje više nije na cijeni. Važnije je dobro izgledati, nego znati. U modi je kult vječne mladosti. Kao društvo nazadujemo i polako dolazi vrijeme u kojem ćemo se morati borati za slobode koje su se nekad podrazumijevale. U svako doba možemo nekog nazvati, ali si više nemamo što reći. Razgovaramo znakovima. Najčešći izgovor je „nemam vremena“. Mladi obrazovani ljudi masovno odlaze jer nitko više ne vjeruje ni u kakvu budućnost.
Sve to, i još puno više, cijela bolesna, kancerogena slika današnjice, svih njenih nepravdi, poniženja, laži, žutila, nazadnjaštva, i jednog potpunog, sveobuhvatnog besmisla pred očima mi je dok zapisujem svoje priče iz djetinjstva. Dok bilježim kroniku generacije koja je mislila da je dobro, i da će biti još bolje. Tko je preživio, danas sastavlja kraj s krajem s mirovinom manjom od 300 eura ili skuplja plastiku po kontejnerima. Da bi pomogao sredovječnoj, nezaposlenoj djeci koja još uvijek žive u roditeljskom domu. U boljoj varijanti je sam, djeca su u Irskoj ili Njemačkoj, i nikad se neće vratiti. Ne, mama, vrijeme u koje ste polagali nadu ti, i ljudi tvoje generacije nikad nije došlo. Nije dobro.
I ako se ne trgnemo, neće biti bolje, nego samo gore.
I ne govorim to samo u svoje ime.
radio gornji grad 
