svakome se može desiti
sumračno stanje.
to je dobro za psihijatre.
oni žive od sumraka i za sumrak.
od pomrčine do pomrčine
na suncu pišu knjige o tome.
svakome se može desiti, velim.
tako postoji muškarac
koji je došao u srijedu.
donio je knjige i tikvice.
narušio je intimu
tvrdih crnih koralja.
svašta sam rekla
tom gradskom kauboju.
ljuta sam, govorili su
moji amaro-podočnjaci.
nisam se htjela igrati.
ja sam koralj i bavim se
ljubavlju prema sebi.
rekla sam mu:
idi i ne griješi više.
u njegovim očima
blijedožutu tikvicu
prekrio je začuđeni mjesec.
znala sam,
s vremenom će se i on
naviknuti na pomrčinu.
shvatit će da koralji
nisu komunikativni i da
rijetko odlaze u samoposluživanje.
kruh, drogu i ljubav za sebe
nalaze u sebi.

noć opet kaplje.
pokvarena je božanska pipa.
opet ću staviti srebro na kapke.
ja sam urbana Saloma.
da sam barem afrička vuna.
opet ću plesati sama
u crnoj prozirnoj spavaćici.
odavno su pali svi velovi
s mojih očiju.
bože, to je zato jer sam morala
plesati s mravima.
da, opet ću staviti srebro na kapke.
ludog li dana!
muškarac s knjigama i tikvicama.
čista komedija zabluda.
to ni Borges ne bi smislio.
idu li uopće knjige i tikvice zajedno?
pa nije mi danas rođendan.
ako možda i jest, za dar žudim
zvučno umjetničko djelo.
recimo priču koja će barem
naslutiti moje postojanje,
koralje i alge u prostranoj,
ali tijesnoj sobi mojeg djetinjstva.
no ovo je urbano ognjište.
ima li uopće ovaj grad muškarca
koji ne poklanja prosječnost,
rutinske darove kaosa
prije odlaska na spavanje
u malu i veliku smrt.
ako ga ikada sretnem reći ću mu:
više nisam slatki automat autizma.
dođi! ja sam sada veliko veselje.
priđi! moje ime je grešnica.
uđi! ja sam plesačica i grijeh.