Prikaz knjige Slavka Goldsteina, 1941. Das Jahr, das nicht vergeht. Die Saat des Hasses auf dem Balkan. S hrvatskog prevela Marica Bodrožić. Fischer Verlag, Frankfurt am Main 2018.

Piše: Norbert Mappes-Niediek (Frankfurter Rundschau)

Isplati li se pročitati šestotinjak stranica o fašizmu i masovnim ubojstvima u jednoj maloj zemlji u jugoistočnoj Europi kad u vlastitoj zemlji stvarno ne nedostaje strahota iz tog vremena. Odgovor je: da, isplati se. Hrvatska se prema vlastitoj povijesti odnosi sasvim drukčije nego Njemačka; tu kod mnogih, možda i većine, u biti ipak nedostaje samo po sebi razumljiva, duboka zgroženost nad onim što se dogodilo. A upravo to zahtijeva autor Slavko Goldstein – da se argumentira s moralnom preciznošću kakva ne bi loše stajala ni ovdašnjim raspravama.

Goldstein je zainteresiran za točke gdje banalno prelazi u grozotu, ljudsko u neljudsko. Čitamo kod nejga mnogo toga nečuvenog, ali susrećemo tek poneke prave nemani. Uvijek iznova  one dileme koje nitko u doba ustaške vladavine 1941-1945. nije mogao izbjeći, pa ni jedan mladi partizan i Židov.One pak, koji su se kasnije stidjeli i htjeli ispričati za zločine svoje nacije, Goldstein sluša vrlo pažljivo – na primjer Vinka Nikolića, prominentnog emigranta koji je u mladosti služio fašističkoj državi i kasnije iz Argentine te potom Barcelone tražio nezavisnu Hrvatsku.

Ustaški logor uništenja Jasenovac, Nikolić koji je „progledao“ jednom prilikom nazvao je „našom velikom hrvatskom ranom i još većom sramotom koja nas boli u duši i zbog koje crvenimo“. Da je Jasenovac „za Srbe, Židove i Rome bila u najmanju ruku isto tako velika rana“, upliće se autor u ovo samo-optuživanje, „na ovom mjestu njemu nije vrijedna ni spomena“. Sram zbog zločina ili ponos na njega; oboje dolazi iz iste, krive, uske perspektive. Tko se hoće upustiti u raspravu s Björnom Höckesom, ovdje će naći prave argumente.

Slavko Goldstein rođen je 1928. u Sarajevu u jednoj židovskoj obitelji a odrastao u Karlovcu, tihom k.u.k garnizonskom gradiću jugozapadno od Zagreba. 1941., u godini o kojoj se ovdje u prvom redu radi, njemački wehrmacht izvršio je prepad na Jugoslaviju. Iz sredine mnogonacionalne zemlje Nijemci su oformili „Nezavisnu Državu Hrvatsku“ koja se satojala iz Bosne i Hercegovine i današnje Republike Hrvatske. Vlast su predali Anti Paveliću, hrvatskom „vođi“, i njegovoj fašističkoj stranci, „Ustašama“.

Tek trinaestogodišnji Slavko unutar godinu dana doživio je kako mu je otac, liberalni knjižar cionističkog osjećanja, odveden i silom prevezen u logor gdje je izgubio život zajedno sa svim ostalim zatočenicima, kako mu je i majka bila uhapšena te se on skupa sa svojim malim bratom morao oslanjati na pomoć obiteljskih prijatelja. Majka je puštena na slobodu, uz pomoć jednog činovnika je prebjegla u talijansku okupacionu zonu i od tamo partizanima. Ponovno sjedinjen s obitelji, četrnaestogodišnjak tu se iskazao kao kurir, kao i nemali broj njegovih vršnjaka.

U tome što Goldstein svoje doživljaje povremeno pripovijeda kroz prizore nema ničeg konstruiranog, točno tako mora da su se ukopale u dječakovo pamćenje. Pripovijedanje isprepliće s istraženim slučajevima, ubojstvima, čišćenjima, s povijesnom pozadinom i načelnim razmišljanjima. Ali čini to tako da uvijek znamo što je sam doživio, a o čemu je čuo i što je istražio te koje su njegove misli danas a što je mislio tada. Njegov program je opreznost. 20. stoljeće, kaže Goldstein na kraju, naučilo nas je “da sumnja nije nikakva slabost već nužan otpor kobnim uvjerenjima.“

Temeljna dilema Goldsteina, njegove generacije i njegove zemlje je totalitarno zastranjenje – mnogi bi rekli: totalitarni karakter – njihovih oslobodilaca. Između svibnja i lipnja 1945. komunistički partizani su poubijali desetke tisuća zarobljenih vojnika i ustaških kolaboratora, među njima i one prisilno unovačene. Oko tih ubojstava, „hrvatskog križnog puta“, danas je stvoren „politizirani mit“, „kako bi se zaboravio još veći zločin iz 1941.“. Već samo ustrajanje na tome da je preduvjet strašne 1945. bila strašna 1941. godina te da se 1941. ne može relativirati upućivanjem na 1945., u današnjoj Hrvatskoj je svetogrđe.

Ali, Goldstein se ne zgraža; on argumentira. Ništa ne ilustrira tu dilemu bolje nego njegov vlastiti životopis. Sa sedamnaest godina taj Židov se priključio Komunističkoj partiji, no postala mu je strana kad je po partijskom nalogu morao seljake prisiljavati da mu predaju žetvu. 1948. se iselio u mladu državu Izrael a vratio se u domovinu već 1951.,  kad je pet godina staljinizma ustuknulo pred velikim valom liberalizacije. U Komunističku partiju se više nije uključio. Unatoč tome, komunistička Jugoslavija omogućila mu je mjesto mjerodavnog izdavača i jednog od vodećih intelektualaca. 1990. Goldstein se je zauzimao za nezavisnost Hrvatske, no usprotivio mržnji prema Srbima i povijesnom revizionizmu, koji su se već tada opasno gurali u prve redove.

Vlastitu bitku za povijesnu pravdu Slavko Goldstein nije dobio. Kad je umro proteklog rujna, katolički župnik s turističkog otoka Hvara na facebooku je objavio post: „Vijest o smrti dr. Slavka Goldsteina me je usrećila. Radujem se da je jedan mrzitelj Hrvatske nestao sa svjetske pozornice.“

Ovaj prikaz objavili su također bečki tjednik Falter i list Salzburger Nachrichten. S dopuštenjem autora preveo Nenad Popović.