Kako znate da su prave?

Kako znate da su prave?
Kad su pisane kao iz moje glave.
Te su svačije i ničije.
Te nemoj da mi pominješ!
Pune su ih knjige, police i knjižare.
Nisu trebale biti pisane
niti tiskane!
Ja ne vjerujem rimama
slažu se jedino među plimama.
Probaj opet,
oseka je teška rabota.
Dobijam bruh od samoodricanja.
Vraćam ga kažiprstom krišom ispod stolnjaka.
Ovako sam nekad pomjerao diskretno samo vlastita jaja.
Skupljene su ti usne poput skicofrenika.
To nije to.
To je ljubavni poziv mojim fiktivnim muzama.
Takve se oko mojih obrva jedino roje.
Kud odlaze,
kud da se fino ugoje?
Oko struka ponajviše volem.
Da trbušni protresu među mojim glagolima,
Da mi uškope poređenja,
Nakaleme metafore i ozbiljnije sa pedigreom imenice.
Ubih osam tačaka i devedeset i pet zareza.
Maštam sada kako ih bez predaha iščitava unjkavi Rade Šerbedžija.
Zašto bre pominješ sad njega.
Ćuti, on što pročita tu trava više ne raste!
Kvragu ponestaje rime!
Bojiš li se,
bojiš li se sada vražje istine?