Piše: Zlatko GALL

Nimalo ne sumnjam da će velika izložba u zagrebačkom Muzeju za umjetnost i obrt „Šezdesete – mit i stvarnost“ biti novi okidač za tsunami nostalgičnog žala za „boljom prošlošću“. Friziranom, selektivnom i u mit zamotanom nostalgijom koja – baš kao i bedadsti turistički slogan o „Mediteranu kakav je nekad bio“ – nema ama baš nikakve veze sa pravim stanjem stvari.

I sam sam – eto otvoreno priznajem – trajno sklon a pomalo i nostalgičan prema vlastitim šezdesetima. Kao klinac koji je odrastao gutajući sve što je (doduše na kapaljku) dolazilo sa Zapada, čitao „Plavi vjesnik“ najprije zbog stripova a onda i pop-kulturnih sadržaja koje je u reviju ubacio Pero Zlatar te s nestrpljenjem čekao da mu poštar donese prve albume Beatlesa a potom Creama i Mayalla naručene iz Engleske, u „desetljeću koje je promijenilo svijet“ formirao sam i vlastiti svjetonazor. Prihvatio herezu londonskog graffita da je Eric Clapton „bog“ a „svete sličice“ kolor naslovnice rock zvijezda iz odavno ugasle revije „Disc & Music Echo“. Iz moje „naivne“ dječje perspektive te opsjednutosti rockom i pripadajućom supkulturom, rasizam je, recimo, bilo nešto apsolutno gadljivo i neprihvatljivo. Pa, zaboga, Otis Redding, James Brown, svi bluesmeni s delte Mississippija kao i Jimi Hendrix, bili su crnci. Nacionalne budnice koje su se sve glasnije pjevale na isteku dekade značile su mi daleko manje od „Revolvera“, „Sgt Peppera“ i „Wheels On Fire“, „Pop Express“ bio mi je miliji od „Telegrama“ a Drago Mlinarec i Grupa 220 istinski heroji s kojima se nitko od liberalnih i nacionalno svjesnih političara nove generacije nije mogao mjeriti. Umjesto friziranih vijesti na radiju sam slušao Kida Jensena, „progresivnog“ disc jockeya radio Louxemburga ili Marka Easterna s BBC-a, sricao „Melody Maker“ koji je do nas stizao s desetak dana zakašnjenja i „slinio“ za novim izdanjima ploča. Pa onda tjednima štedio ne bih li koju od njih, s novcem zamotanim u indigo, pismom naručio od nekog britanskog „dilera“ koji je želio poslovati s diskofilima iz Jugoslavije. Ili pak, ako je bilo sreće, kupio „ispod pulta“ kod Pave u netom otvorenoj robnoj kući „Prima“…

Bile su to i ostale „moje šezdesete“; šezdesete o kojima dobrim dijelom govori i velika Makovićeva izložba u MUO-u. Desetljeće u kojem bi me daleko više radovala vijest da se statusne „levisice 501“ mogu nabaviti – makar i kod švercera na Peristilu – nego li poštenije rješenje „deviznog pitanja“ o čemu će na početku nove dekade grmiti „Hrvatski tjednik“.

Za generaciju naši očeva i majki šezdesete su bile nešto drugo. Prvi „fićo“ kupljen na kredit, novi stan u neboderu netom podignutih gradskih četvrti, maksimalna zaposlenost i socijalna sigurnost, odlično i besplatno školstvo, solidno zdravstvo, povoljni krediti kojima se moglo započeti gradnju vikendice „prvi red do mora“ a i staviti neku „pinku“ sa strane… O uzletu novog konzumerističkog društva koje je polako no sigurno stizalo nakon poratne bijede, golemom rastu proizvodnje, optimizmu koji je zamijenio kupnju na „točkice“ i staljinističku ekonomiju, svjedočili su i šlagerski festivali – kao promotori apsolutno drugačijeg života od sivila sovjetskih kolonija iz Varšavskog pakta, prve robne kuće s eskalatorima kakvi su se mogli vidjeti samo u američkim filmovim, modne revije, domaći dizajn i odjeća koja se barem malko mogla mjeriti sa „šuškavcima“ i suknjama iz Trsta.

I to su bile šezdesete. No imale su i svoje naličje. Goli otok koji je radio „punim kapacitetom“ baš kao i Lepoglave, Gradiške i Zenice u koje se dospijevalo zbog vica, pijanog pjevanja „Ustani bane“ ili čak i najbenignije javno iskazane sumnje u „bratstvo i jedinstvo“ i nepogrešivost „najvećeg sina naroda i narodnosti“. Imale su apsolutnu cenzuru, svemoćnu partitokraciju, prvoborce i SUBNOR kao ideološke čuvare oslobodilačkog rata već preimenovanog u „narodno oslobodilačku revoluciju“, nasilna šišanja „čupavaca“, pendrek kao „vaspitnu palicu“ za hitri preodgoj buntovnih šezdesetosmaških studenata…

A opet u tim i takvim šezdesetima Zagreb je dobio sjajan Biennale na čijoj su pozornici nastupale i takve face poput Johna Cagea, izložbe „Novih tendencija“ kad smo bili „na ti“ s najaktualnijim likovnim gibanjima u Europi, „Gorgonu“, mlade konceptualiste, čudo zvano „Crveni peristil“, genijalnog grafičkog dizajnera Mihajla Arsovskog koji je mijenjao kodove vizualnih komunikacija, Richtera i Bernardija, sjajne arhitekte i urbaniste…

Sve su to šezdesete. Mozaik u kojem je i sivila i crnila i blještavih kolorističkih eksplozija; desetljeće golemih suprotnosti, često i otvorenih sudara rigdnog staljinizma i liberalizma, državne ekonomije i tržišnog poslovanja, naive i enformela, natruhe supkulturne i seksualne revolucije (koja je s kontracepcijskom pilulom navijestila i novo doba seksualnosti) te krutih društvenih pravila, mini sukanja i „šotani“ u kompletu s crnim maramama… A nostalgija, ona nekritična i selektivna, sve će to uvijek nastojati svesti na monokromnu sliku crnoga i bijelog. Izvlačeći ono što joj paše iz izvornog konteksta šarenila i nastojati to cementirati kao jedinu veliku istinu.

Stoga, iz svog današnjeg svjetonazornog i ideološkog rova ne pucajte niti oduševljeno i bezrezervno ne hvalite šezdesete. Samo ih pokušajte razumjeti. Možda ćete onda bolje razumjeti i desetljeće u kojem živimo.

(iz tiskanog izdanja Slobodne Dalmacije)