Jazz je bio glazba mog djetinjstva. U mom susjedstvu su ga svirali na plesnjaku, preko rijeke su dopirali zvuci diksilenda iz nekog kulturnog društva, film o Glenu Milleru je punio kina, mladi gitaristi, koji su svirali po parkovima „za raju“, oponašali su (uzalud i neuspješno, ali s mnogo strasti) velikog Djanga, a onda i na radiju počeše sve više puštati američku „zabavnu muziku“.

Jedan stariji svirač mi je pričao kako su oni u doba „borbe protiv imperijalizma“ svirali Millerovu Američku patrolu, ali pod imenom Proleterska koračnica. Možda je jazz bio i američka propaganda, naspram sovjetskog raspjevanog patriotizma Hora Crvene armije pod upravom velikog Aleksandrova, koji je jednom gostovao i na Koševu, sa horom pjevala i publika.

Moja sklonost ovoj glazbi „Made in USA“ bio i moj otpor „svijetu odraslih“, koji su voljeli isključivo „klasičnu muziku“. U improvizaciji izvođača tražio sam druga značenja i mogućnosti, nalaziti sebe i, tražtii svoje u temi Drugog. Znao sam da jazz muzičari ponekad sviraju samo za sebe. Njihova improvizacija je sloboda u kojoj se dodiruju imaginacija, ljepota i traženje novog. Meni je također nalikovala životnoj slobodi, u kojoj će sve biti ostvareno, sve lijepo biti dosegnuto.

To i sada mislim, pa mi se učini da mi mladost, bez obzira na godine, još traje.