Piše: Marijan Grakalić

Stigla je vijest da je umro Zlatko Bourek, umjetnik s Gornjeg grada koji je otvarao horizonte istom lakoćom kojom se kretao gornjogradskim ulicama, nalik na neko lepršavo biće slučajno zalutalo u ovaj naš grad koji samo privremeno, zamjenjuje onaj iskonski i izvorni koji je sam scenaristički izmislio kako bi u njega nastanio legendarna profesora Baltazara. Znali smo se sretati u mojoj nekadašnjoj galeriji u Radićevoj, zanimale su ga lijevane minijature koje sam nekad radio i lijevanje metalnih nožica za lutku jedne balerine koja je u animiranoj mašti trebala plesati od jadrana do Kine, nositi smokve i toplinu juga u taj daleki kraj.

U ”Cinkuš”, tu gornjogradsku poštu umjetnika i starosjedioca svraćao je dok je još bio pri zdravlju, prijepodne na kapučino idući u svoj atelijer u vili Arko. Bilo je riječi i o tome da tu izložimo neke njegove radove i crteže, no to se nikad nije dogodilo. Njegov pomoćnik i ”katica za sve”, u gornjogradskom žargonu poznat kao ”direktor” posljednjih je godina ostao jedina poveznica između gospona Boureka i svih nas kojima je bio drag i koji smo bili ili još uvijek jesmo stalni postav gornjogradskih oldtajmera. I ma koliko ga je sad zbog bolesti malo bilo u svim tim domaćim kružocima, ipak nije jednostavno niti lako kad ode neko naš, a pogotovo dopadljiv i znamenit kao što je to Bourek.

Jedna od posljednjih stvari koje je napravio također je vezana za Zagreb i njegovu urbanu simbologiju. Prije dvije godine je na Savskom nasipu postavljena njegova skulptura ”Međaš protiv uroka i poplava”, dok se sa druge strane Save također nalazi kamen međaš koji je nekad dijelio Zagreb od francuske ilirske provincije. Međe su oduvijek ovdje, dakako, uroci koje izgleda ni poplave ne mogu odnijeti.

Gornjograđanin, Požežanin, partizan, umjetnik i diplomant kiparstv u klasi Koste Angelija Radovanija na ALU, jedan od osnivača Zagrebačke škole crtanog filma, slikar i kipar, nadrealist i hrabri istraživač novih medija, kostimograf, scenarist, lutkar i režiser, ljubitelj teatra i autor, filmaš čiji film “Wiener Blut” donosi njegovo sjećanje na početak Drugog svjetskog rata likovno inspirirano slikama Georga Grosza i Otta Dixa, akademik i stvaraoc nagrađen nagradom ”Vladimir Nazor” za životno djelo, napustio nas je, nažalost, zauvijek. Slava mu.