To je, naravno, najteži oblik borbe: borba protiv svojih loših navada, poroka, štete koju sami činimo. A mediji u Hrvatskoj, po mom mišljenju, krivi su za stanje u ovoj nesretnoj zemlji barem koliko rat i grabež. U čemu je njihova krivica? U stvaranju posvemašnje atmosfere beznađa. U socijalizmu je čovjek kupio fiću, nakon par godina stojadina, i tako, imao je dojam, ili privid dojma, da postoji ta nada u utopijski eshaton. Danas je ljudima oduzeta upravo ta nada, a nju, više no kulisna demokracija, organizirani kriminal, etatistički morlački pseudokapitalizam, osporavaju mediji. Ne, nije ovaj put riječ o tome da bismo trebali razbiti ogledalo kako ne bismo vidjeli svoje ružno lice, nego je riječ o tome da za hrvatske medije nema vijesti do loše vijesti. Iz tog kreativnog morala prosijava mrak koji je obavio ovu zemlju u kojoj se čini da ništa ne može biti svijetli primjer koji bi mogao biti poopćiv.

Stoga, da završim, ja ne mislim da sada odjednom moramo ogreznuti u postulatorni optimizam i usiljeno tražiti samo ono dobro: uspješne Hrvate u domovini i svijetu, presedane koji bi trebali dokazati neko spasovno pravilo, nego bismo možda mogli obuzdati mentalitet hejta, ma koliko on bio unosna roba. Ljudi u nas najviše vole ono pero koje se umače u pljuvačku. Kako to promijeniti? Ako ste novinar, prestanite za početak to raditi. A onda, dajte prostora pameti i pametnima: i novinarima i građanima ove zemlje. Možda će glupost barem na tren ustuknuti.