Piše: Marijan Grakalić

Umjetnička pojava Josipa Demirović Devja ni u vrijeme umjetnikova života a ni poslije nije se mogla ugurati u inače široke malograđanske slikovne kanone zagrebačke umjetnosti. Zato ni danas nemamo niti jednu monografiju o ovom značajnom i važnom autoru. Hvaljen ali i osporavan i prešućivan, previše otkačen i nesvrstan za pozersku avangardnu scenu a posve stran i neprijatan uhljebljenim salonskim i dakako slabo nadarenim partijskim umjetnicima, izuzetnom originalnošću i hrabrošću Devj je stvarao vlastitu umjetnost, nekonvencionalnu, nesputanu i heretičku.

Nesumljivo je kako je za Demirovića umjetnost bila najnavlastitiji događaj nedjeljiv od cjelokupna životna habitusa i praktični moment za učestalo otvaranja novoga horizonta. Slikanje i kiparenje nužno je povezano s misterijem vlastitog razotkrivanja preko kojeg se kao svojevrsna pradigmatskog oslobođenja vidi i bilježi ”druga stvarnost”, imaginacija koja putem umjetnika kao medija postaje praksom i dijelom svakodnevnice.

Umjetnička moć vidljiva je u djelima ali i simbolički. Svoju izložbu u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu 1962. godine tako samouvjereno naziva ”Rasipanje snage”, isto kao što se naziva i centralni eksponat. Već se tada naslućuje situacija u kojoj je najvažnija centralna figura umjetnika kao stvaraoca i kao medija. On stvara, otkriva i vlada ne samo svojim dijelom i svojim svijetom, već posve slobodno i bez cenzure nastoji ovladati i njegovim proširenjem, životom.

U idućoj fazi, sredinom šezdesetih, zanosi se osnivanjem novog umjetničkog pokreta ”atomistika umjetnosti”, koji postaje moguć kroz sinkretizam progresa prisutan kod modernih znanosti i osobnog usavršavanja kakvog nalažu i sprovode brojni primjeri duhovnosti novog doba i sličnih alternativa. Zalaže se za osnivanje korporacije za znanstvenu umjetnost (”corporation for scinetific art”), a poslije u posve nesputanoj potrebi za drevnim i tajnim znanjima i pejzažima koloristički veoma zanimljivo oslikava čitav niz ”Atlantida”.

Kruna nastojanja da se umjetnost gotovo eskapistički predstavi kao emanacija oslobađajuće prakse, definira svojim najznačajnijim i najvećim slikarskim djelom, koe naziva: Gloria of the love and peace – using the light of his soul”, a koja se u konačnici predmnijeva i kao osnova za ”sreću i napredak”. Glorija je tako najveća slika na svijetu koju je naslikao za Univerzijadu 1987. godine i objesio je na Zagrepčanku, tada najvišu zgradu u gradu, s namjerom da je seli i u druge gradove u svijetu gdje bi se povećavala tako da je doslikavaju i drugi umjetnici.

Paradigmatički, se kroz čin stvaranja kao čin oslobođenja, makar bio tek naznačen i kao gesta, nastoji dokinuti razliku između umjetnosti i života, Takva senzibilnost povezuje Demirovića u njegovim ranim fazama sa slikarstvom reduktivna apstraktna ekspresionizma kakvog kao postupak odustajanja od slikarskih elemenata i upotreba slučajnih slikarskih elemenata i svojevrsno ogoljivanje gotovo istodobno susrećemo kod američkog slikara Pollocka i njegovih sljedbenika.

Naglašavanje esencije umjetničkog djela također korespondira s čitavim nizom ranih enformalističkih slikarskih autora ali i općom situacijom u umjetnosti krajem pedesetih i početkom šezdesetih godina prošlog stoljeća. U njegovim djelima osjeća se poznati odmak i isprovociranost društvenim konformizmom, Pobuna protiv kanona i određenja djelovali su protiv forme ekspresivnijim i spontanim slikanjem, ne držeći se normi, strukture i preciznosti. Ogromna strast za slobodom ponekad, kao u ciklusu Glorija, ali i drugdje, poprima gotovo utopistički karakter.

Baš kao što su i književnici i pjesnici beat-generacije vlastitim načinu života i svojim djelima nastojali dosegnuti slobodu misli i svijesti, tako je to radio i Demirović svojim slikama, kipovima, vizualnom poezijom i životom. Devj je bio jedan rijedak primjer simpatične nesmotrenosti u autentičnom svijetu i tradiciji našeg zagrebačka bunotvništva i undergrounda stupajući u časnoj koloni usamljenih marginalaca koji su stvarali istinske vrijednosti ovog grada.

Izložba Josipa Demirovića Devja otvara se 25. 5. u 20.00 u Galerijskoj sobi Marije Braut u Cinkušu, Mletačka 5, na Gornjem gradu