Piše: Slađana Bukovac

Imam taj nekakav dojam, možda pogrešan, da je postalo kontraproduktivno komentirati političke elite. Prvo, vladaju zemljom koja se dobrim dijelom iselila. Drugo, jedva da uopće i ikad govore bilo što od javnog interesa. (Pod javnim interesom podrazumijevam bilo kakvu viziju o tome kako bi ljudi mogli bolje, i kvalitetnije živjeti; ili općenito neku ideju koja bi nešto pomaknula na bolje). To je pat pozicija; plaćamo vladu, i opoziciju, kao strahovito skup reality show, koji s nama više nema nikakve veze, nego služi da im tepamo (Plenky, Vaso, Mucavi, Ljigavi, Garavi, i kako se sve već ne zovu), i da se izrugujemo, jer se smatramo nadmoćnima moralno i intelektualno inferiornim individuama, koje su pobijedile, ili uspješno izgubile, na izborima. To je valjda najskuplji reality u povijesti, bez obzira što je zemlja mala, a budžet skroman.

Stvar je u tome da jedini legitiman politički pokret, ili stranka, koji će se u jednom času pojaviti, ili neće, kako bi proizveli bilo kakav učinak, moraju biti spremni sve izgubiti. I vlasti, i opoziciju. Jedino u što bi se isplatilo investirati, jedini žderači poreza koji bi imali smisla, bili bi totalni gubitnici, nepopularna grupa za koju gotovo nitko ne bi dvaput glasao. Političke samoubojice, to je jedino što bi još moglo biti relevatno u ovoj zemlji. U međuvremenu, baviti se ovim akterima koji svakog jutra natežu kravate, kreću na pobačaje, Bleiburge i Jasenovce, zazivaju fantomske investitore, proizvode svu tu dimnu maglu kako bi se dokopali još jednog mandata, imuniteta, diskretnog utjecaja na javnu nabavu, to je svijet prema kojem su naše sobarice u Alpama plemkinje, a radnici na stočnim farmama u Irskoj vlastelini. I, ukoliko čovjek nema namjeru provoditi nekakve studije iz domene sociologije i masovne psihologije, pa i patologije, postalo je izlišno spuštati se na tu razinu, i cijeloj stvari davati prevelik legitimitet.