Piše:  Zoja Strenja-Šolaja

Približim se unutrašnjem okviru izloga, bočno, tik do stakla, tako da se izvana ni moj nos ne može nazrijeti i neprimijećen gledam. Moja je radnja u prizemlju zgrade iz koje se ima što vidjeti. Kad nema mušterija vrijeme ispunjavam voajerski. Nema tu dosade, preda mnom se otvara čitavo raskrižje s jurnjavom vozila u osam smjerova i jurnjavom pješaka koji te smjerove na trenutak napuštaju ulaskom u trgovinu ili k postolaru ili k uraru, a onda opet izranjaju na istu onu točku iz koje su bili iščezli, malo se dvoume pa nastavljaju vrludanje, umorni ili hitri, tjeskobni ili vedri, pa susreću poznanike, pa se grle suosjećajno, pa dižu glave ponosni ili obradovani ili razmetljivi, pa ja nagađam njihove razgovore, zapravo pogađam jer položaj tijela i geste govore: moj sin je diplomirao, jeste vidjeli moju kćerku na televiziji, ona je vikendica sad moja, pa se oni onda rukuju srdačno, onda se okreću zlobno, onda se zaokupe izlogom i ramena se spuštaju i ja gotovo čujem uzdah, i pratim korake koji postaju nevoljki. U tom raznolikom mnoštvu uglavnom su nepoznata lica, ali ljude iz kvarta prepoznajem već dobro. Naravno, upoznao sam te ljude i izbliza, dođu oni, u prolazu. Većina uđe da pogleda što se krije iza sređene fasade. Ima onih koji razgledaju staklene vitrine s okvirima za naočale, proučavaju, komentiraju, uspoređuju cijene s onima koje su već drugdje vidjeli, pogledat će malo okolo, kažu na kraju, ima i onih koji me trebaju kao optometrista, pa sjednu, izmjerim dioptriju, dajem savjete, ipak ćemo okulisti, kažu nakon što su u sebi zbrojili cifre i zaključili da će se zadovoljiti socijalnim okvirima, a ima i onih neužurbanih i dokonih, koji se vole zavaliti na moj kožni dvosjed i promatrati interijer pun svjetlosti i obećanja. Zanimljiv je dizajn osmislila moja supruga. Bijela boja zidova prevladava, ali jedna je ploha pastelno ružičasta, tek toliko da se nasluti optimistična sugestija: život je lijep. Da ne bi sve to skupa ispalo sladunjavo osmišljen je drveni pult sa zebrano uzorkom. Vrlo efektno. Bijelo, prozračno, vedro – utisak koji plijeni pažnju.  Izvale se tako neki posjetitelji puni sebe i oni punih džepova i prije nego što prospu svoj novac za skupe naočale pričaju o sebi i o drugima. Tako saznajem da se onaj debeljko koji je upravo izašao stalno vraća kući natovaren kao mazga a da mu žena šeće okolo u krznu, da je onaj visoki i suhi tip što malo vuče nogu dementan, da stalno nešto zaboravlja, da je jučer došao do svog ulaza i onda se vratio u market i onda izašao sa  zaboravljenim kišobranom u ruci, da žena sa štakom, ona koja je operirala kuk, hoda nakrivljeno i da je sigurno čeka još jedna operacija, da žena s vječitim šeširom skriva sijede vlasi ili kosu uopće i nema, da žena s tamnim naočalama u bilo koje doba dana sigurno skriva podočnjake.

Živim tako lagodno i bezbrižno, pričajući o tričarijama koje ne opterećuju i slažući novac koji obećava blagostanje. One mušterije plitkih džepova bile bi dovoljne da me održe na pozitivnoj nuli, one dubokih džepova donose pozamašnu zaradu.

Više puta tijekom dana zove me žena i pita:

-Što ima?

-Jedne sunčane naočale Valentino i jedne Armani – kažem, primjerice.

Armani, Max mara, 3000 kuna, 5000 kuna, pun sam sebe, važan sam, sjekira mi pala u med, tako sam se dugo osjećao, do nedavno. A nedavno se, mojoj radnji nasuprot, otvorila socijalna samoposluga. Promatram ljude koji ulaze i izlaze. U odjeći su kupljenoj valjda u second handu i to na onaj dan kad se svi artikli snize na pet kuna. Kreću se pognutih glava i ja imam asocijacije na jednog od meni najdražih redatelja. Bella Tarr, znate za njega? Pustimo samoposlugu i Tarra na trenutak…nisam vam rekao: prije ovog mog poduzetništva sav sam bio u filmu i filmskim porukama. Zapravo sam htio i studirati kameru, ali nisam uspio upasti na akademiju. Nakon tog poraza odlučio sam se za optiku. Oko jest ono što pripada mojoj interesnoj sferi, oko je čudo, ali u trenutku konačnog odabira profesije nisam shvaćao da je moja osnovna i primarna želja gledati svojim okom a ne gledati tuđe oko. I dok danas virim kroz stakla svoje radnje, dok pratim svu tu ludu gradsku jurnjavu, ta vozila s teško kroćenim brzinama i te semafore koji remete zacrtani ritam, dok promatram mnoštvo raznolikih ljudskih figura i tipova i dok se susrećem s njihovim tjeskobnim grčem ili širokim osmijehom, dok pomno obuhvaćam pogledom obojene likove žena: monokromatske smeđe i crne  i pokoju damu u crvenom i šarene djevojke s razigranim printom na majicama, dok se nižu svi ti kadrovi ubrzani pa usporeni, slow motion, stop motion, skok rezovi, dok sve to ucrtavam u svoju memoriju ja osjećam koliko sam promašen i čujem negdje unutar svoga bića razočarani glas nesuđenog kamermana. Zamišljam sebe s tenisicama, kačketom i kamerom, zamišljam kako lovim detalje i tražim one koji upečatljivo govore o čovjeku i o životu, kako razotkrivam pucanja i spone, složenost i jednostavnost, lakoću i težinu i zagrebe me pomisao na to kakav sam čovjek trebao biti… Ma ostavimo sad to, vratimo se Belli Tarru… Vrti mi se pred očima, dakle, onaj zatvoreni krug ljudskih sudbina iz Torinskog konja, ali i čitav njegov kratki dokumentarac Prolog. To je film iz kolekcije Visions of Europe, 2004. Ljudi u redu nešto čekaju i oko kamere prati ih zadržavajući se na trenutak na svakom ponaosob, tek toliko ili taman toliko da percipiramo sirotinjske šalove, kape i jakne, da se susretnemo s njihovom ukočenošću, da registriramo poneki treptaj oka. Ljudi zure pred sebe nepomični, samo jedan čovjek sagne se i počeše. Osjećamo oko kamere u samom biću stvari, kako bi rekao Dziga Vertov, onaj režiser veličanstvenog dokumentarca Čovjek s kamerom. I ljudi u redu osjećaju oko kamere i žele nestati. U zraku je nelagoda gledanih i promatrača, obostrana. Zato kamera udaljava lica od nas i to tako da ih ne prati u pravcu cilja kojem kreću, nego baš tako kao da uzmiču i nestaju. Snagu filma pojačava soundtrack Vig Mihalya, muzika koja pokušava zadržati istu visinu tona, održati se na površini pokušavajući pobijediti potonuće, ali svako malo tone. Ta melodija trpljenja nosi nas prema prozoru s kojeg nasmijana žena daje svakom iz niza čašu nekog čaja ili juhe i nekakve žemičke. Pokušavamo razabrati da li žena dobiva smiješak za uzvrat. Nema jednog jedinog osmijeha… Pravim digresije jer sam pun asocijacija… Dakle,  počeo sam govoriti o socijalnoj samoposluzi, udaljio sam se, ali jasno vam je zašto ova paralela s filmom Bele Tarra: meni se čini da njegova kamera može predočiti ono što nijedna moja riječ ne može. Suština se podudara. Isti je to ritam života, ista ukočenost, isti udarci sudbine. Ne znam ja priče ljudi koji ulaze u samoposlugu, ne vidim iz blizine njihova lica, samo čitam iz udaljenih obrisa. A danas, otkrit ću vam, danas sam posegnuo za dvogledom da bih vidio bolje. I evo, prema samoposluzi idu majka i kćer. Glave pognute, lica bezizražajna. Majka ima široki kaput iz nekih davnih vremena. Malena hoda korakom koji odaje cipele dva broja veće od potrebnih, a rukavi skafandera pokrivaju njene šake. Majka otvara vrata. Ulaze. Kroz staklo vidim kako kćerka traži da joj se zavrnu rukavi i upire prstom u nešto na polici. Maglovito nešto. Izlaze s vrećicama. Malena s jednom, u desnoj ruci. Lijevu drži ispruženu i drži nešto sitno. Majka joj to oduzima naglom kretnjom. Brzim korakom napuštaju prostor pred samoposlugom i zamiču iza ugla. Usporavaju. Imam ih u fokusu. Glave im više nisu pognute. Zastaju kraj prvog prozorskog praga i djevojčica, čini mi se, mrmlja molbu. Majka pristaje udovoljiti joj, uzima vrećicu i vraća ono sitno. Naprežem oko kako bih razabrao o čemu se radi. Prepoznajem Kinder jaje. Slobodnim rukama djevojčica rastavlja čokoladne polovice, trpa ih u usta halapljivo, rastavlja onu unutrašnju plastičnu kapsulu i izlaže djeliće igračke na prozorski prag, potom djeliće spaja, podiže pogled prema majci i pokazuje složenu figuricu. I majka i kći stoje uzdignutih glava. Namještam svoj binokular da vidim preciznije: na ispruženom dlanu leži plava ptica. Djevojčica otkriva ozareno lice. Ptica ispunjava čitavo njeno vidno polje, a oslobođene emocije čitav njen mali mikrokozmos.

-Što ima – prekida me ženin glas s mobitela.

-Kinder surprise – kažem.

-Ma kakva je danas zarada – nastavlja žena halapljivo.

-Kinder surprise – ponavljam kao da se od nečeg čistim.

Nakon ovog prizora s djevojčicom, kad netko pred mene dođe s banalijama ili razmetanjem, samo ću izgovoriti: kinder surprise. Bit će to zid između njih i mene. Bit će to nešto kao mađioničarska mantra.