Piše: Romano Bolković
Svitalo je, kada je Filip stigao na kaptolski kolodvor.
Krleža
Vid isitne, ne povezane, središnje, nego razlomljene, viđene iskosa.
De Quincey
Svitalo je, kada je Filip stigao na kaptolski kolodvor; možda Krleža tom svojom uvodnom rečenicom ‘Povratka Filipa Latinovicza’ misli kazati kako se čovjek nema kamo vratiti, ali izgleda, ako kaptolskoga kolodvora nema – niti ga je ikada bilo – da je čovjek na svaki način izgubio zavičaj: nema se otkamo ni otići.
Romantična potraga za zavičajem i njoj svojstvena čežnja, odjednom nekako postaje patetičnom.
Ako je tome tako, prostori našega života, mjesta na kojima smo tugovali, slavili, rađali, pokapali, bili zaljubljeni ili ostavljeni…sav naš lebensraum, izgleda pust, ili bolje rečeno: opustošen.
Možda čak i jezovit, kao kad plovimo umjetnim jezerom, ispod čije se površine nazire zvonik crkve potopljenog sela.
Ovo je priča o tim pustim mjestima, mjestima ispražnjenima od ljudi i života koji je nekada njima bujao.
* * *
U priči “Alef”, J.L.Borges govori o smrti žene koju je vjerojatno volio, Beatrice Viterbo. O tom jutru u veljači kad Beatrce umrla, kaže da je prolazeći Trgom Constitution primjetio kako usputne reklame oglašavaju neki novi brand, ili druge američke cigarete: ta ga je činjenica zaboljela, jer je shvatio da se široki i neprekidni univerzum već počeo udaljavati od Beatrice, i da je ta neznatna promjena prva u nizu beskonačnih mjena.
Školski kazano, riječ je o pasatizmu: istoimena futuristička drama, Passatism, Emilia Settimellia, počinje sljedećim dijalogom:
Act 1:
( Starac i starica sjede za stolom, lice mu lice. Pokraj njih je kalendar. )
Starac: How old are you?
Starica: Not bad. And you?
Starac: Not bad. (Pause.) What?
Ovaj osjećaj, istodobne prolaznosti života i ironične svijesti o neisplativosti očajavanja nad tom činjenicom, jedno je vrijeme očajavao cjelokupnu civilizaciju: barok je skupa sa Pascalom osjećao prepast suočen s dvije beskonačnosti: ne samo onom prostornom, savršeno malom i onom beskrajnom, nego i vremenskom: cijelom jednom vječnošću tijekom koje nas nema, pa nas malo ima, da nas onda opet za cijelu jednu vječnost nema!
In the meantime, u tom intermezzu koji je naš život, možda neponovljiv, neki prostori postaju sudbinski: u njima se odvijaju naše sudbine, događaji koji su ih odredili, ili su se naprosto dogodili jer nam je tako grah pao, jer nam je to kob.
Još uvijek postoji mjesto na kojem nam se dogodila ljubav.
Nažalost i ono na kojem je poginuo prijatelj.
Postoji mjesto na kojem smo nadošli na neku tužnu misao.
Kao i mjesta rastanka.
Mjesto na kojem je pokopan netko ili svi naši dragi.
Naše sjedalo u kinu, stolice na kojima smo sjedili za prvog poljupca.
Postoji mjesto na kojemu je bila kuća koja je srušena.
Postoji mjesto na kojem se nije usudio prići i pozdraviti.
Postoji mjesto kojemu se nije usudio prići.
Postoji i izmješteno mjesto, a-topijsko, kao Prosperov otok.
Postoje i utopijska mjesta, do kojih vode mostovi čije se dužine točno ne sjeća ni Morus.
Postoje mjesta koja su isčezla, kojih više nema: ponekad za nas ponegdje više nema mjesta.
O svim tim mjestima, možda točnije a možda nejasnije: prostorima, valjalo bi snimiti film.
Nekako to ide uz samu narav filma.
Film je pokretna slika. Film je umjetnost vremena.
Kao kad kroz prozor vlaka u kretanju odjednom shvatimo da kadar prozora realan prostor kraj kojega jurimo pretvara u sliku vremena, tako i film, po svojoj prirodi, prostor pretvara u vrijeme: dovoljno je kameru ostaviti uključenu i započet će bilješka mijena o kojima u ‘Alefu’ govori Borges.
Možda to ima veze i s vječnošću: Platon veli da je vrijeme pokretna slika vječnosti; Platon nije mogao znati za film, no zasigurno bi kazao: vrijeme je film vječnosti. Što iz te formule po nas slijedi, nije baš najjasnije, osim možda utjehe da se na neki način filmom možemo ovjekovječiti, ili barem na čas zaustaviti.
Tih 24 statične sličice u sekundi koje zbog naše tromosti (mi krivnju svamo prebacujemo na oko, zapravo smo krivi mi sami!) stvaraju privid kretanja, ovdje paradoksalno spašavaju stvar: možda je to proticanje, u biti, samo privid, iluzija našeg oka, zbog tromosti!
Možda se stvari mogu na tren zaustaviti!
Možda se mogu spasiti.
Možda je ova spasovan, ehstološka utvara naivna, ali što nam drugo preostaje: možda se zaista možemo samo nadati u spas.
To je vjerojatno najdublji osnov filma o mjestima i sudbinama, o prostorima na kojima se once upon a time odvija naš život. Prostorima na kojima shvaćamo da smo živi, da je vrijedilo živjeti, da je to možda nepovratna prošlost i možda se sve zbilo da više ne bude, ali je imalo smisla i bilo je dobro dok je trajalo: osjećaj baš kao po izlasku iz kina, nakon odgledanog dobrog filma!
Svi ti prostori i svi ti događaji i sve te uspomene, ne zato jer je moderno biti postmoderan, krhotine su naše svijesti. O tome govori De Quincey: Vid istine, ne povezane, središnje, nego razlomljene, viđene iskosa. Ovo viđene iskosa on engleski kaže: angular, izrazom teško predvedivim, nepredvedivim jednom našom riječju. Nije to uglata ni nezgrapna istina, istina koja bi bila krhotina ili iverje – doduše jest, ali nije to…nije to ta riječ – nego je to istina viđena iz nekog neuobičajenog, drugog ugla, viđena iskosa u odnosu na svakodnevne vizure.
Na tu poziciju treba postaviti kameru: to je eto motrište s kojega se mjesta otkrivaju u svojoj evokacijskoj snazi kao prostori memorije.
Pamćenja naših sudbina: neki osobenih i sasvim osobnih; nekih zajedničkih i čak sudbine zajednice.
To bi bio raspon filma o mjestima i sudinama: to su mjesta koja zaprama prostor naših zajedničkih sudbina!
Jer, u konačnici, svi smo negdje voljeli i bili ostavljeni.
I obratno.
radio gornji grad 
