Pola stoljeća od albuma „Naši dani“ Grupe 220 prve long play ploče ex-yu rocka

Piše: Zlatko GALL

U godini „velikih jubileja“ rocka i šezdesetosmaške „revolucije“ koja je vraški promijenila popularnu kulturu upivši u mainstream sve moguće alternativne i supkulturne pritoke, i ovi naši prostori su dali svoj obol globalnoj mozaičnoj slici. Od „Crvenog peristila“ do albuma „Naši dani“ Grupe 220 – te povijesne prve long play ploče i kamena međaša domaće „rokerske“ diskografije, od studentskih nemir pa, flower powera koji se polako uvlačio i na naše ulice te već „ozbiljnog“ etabliranja potrošačke kulture koja je glasno isticala svoju različitost od sivila iza „željezne zavjese“, famozna šezdeset i osma se i na ovim prostorima upisala kao godina koja je dobrano promijenila i naš mikrokozmos.
Većinu tih promjena – barem kada je popularna kultura u pitanju – utjelovljena je u Dragi Mlinarecu, Grupi 220 i albumu „Naši dani“. Činjenica da je riječ o prvoj domaćoj long play ploči, manje je važna od sadržaja „Naših dana“: folkom ogrnute pop-psihodelije kakva se recimo u isto vrijeme mogla naći na albumima Love i kod Traffica ili pak dylanov-sko/donovanovski „trubadurski“ uplivi u temama koje će uskoro postati i zaštitni znak Mlinarčeve samostalne karijere. Dolazak petoga člana, orguljaša i klaviriste Branimira Lam-berta Živkovića, Grupi 220 je tih godina dao bogatiji sound utemeljen na “pištećim” orguljama koje su najčešće podsjećale na zvuk Alana Pricea ali i mogućnost za izlazak iz zabrana klasičnih VIS-ovskih aranžmana uz aranžerske eksperimente i inovacije.
Album “Naši dani” – najavljen zapravo skladbom “Prolazi jesen” koja se, premda u istom stilu kao i materijal albuma, nije našla na long play ploči već je objavljena kao singl – bili su logičan finale Grupe 220 ali i “nulta točka” kasnije Mlinarčeve samostalne karijere. Uostalom, album je prokazao očite razlike u poetikama gitariste, a sve češće i autora te pjevača Vojka Sabolovića, i Drage Mlinarca. Usporedba Sabolovićevih skladbi “Nekad smo se voljeli” te “Sjeti se onih dana” – koje su, kao i ranija uspješnica “Plavi svijet” sa EP-ja koji je dao i hipijevsko-utopijski hit „Kada bih bio Petar Pan“ bile tipičan proizvod naivnog “visovskog” glazbenog svjetonazora – te Mlinarčevih “Besciljnih dana” i “Starca”- skladbi s dylanovskom atmosferom i rukopisom koji je odredio poetske gabarite kasnijeg samostalnog albuma “Pjesme s planine” – zorno svjedoči o napajanjima udarnih imena Grupe 220 na različitim generatorima. Kako danas zvuče “Naši dani”?
Čak 50 godine nakon izvornog objavljivanja ( i dvadesetak nakon prvog reizdanja na CD formatu) album djeluje istovremeno i (očekivano) naivno ali i (zapanjujuće) ušćuvano. Čak i – svježe. Vrag će ga znati je li to zbog Grupe 220 čiji udarni brojevi s prvijenca (“Negdje postoji netko”, “Nešto malih stvari”, “Besciljni dani”…) korespondiraju i sa aktualnim sazvučjima retro ukusom ozračene indie-pop/folk scene ili zbog nostalgije koja me – priznajem! – puca vrteći film unatrag u dane kad sam se kao klinac “sitnog zuba” trajno inficirao rock and rollom…
O tom „filmu“ sam nešto napisao i 2000. objavio kao bilješku za CD-reizdanje „Naših dana“. „… Bio je 13. travnja 1967. a na novinskim se kioscima pojavio Plavi vjesnik po prvi puta, ne računajući Bekerov crtež objavljen godinu ranije, urešen golemom fotografijom Beatlesa razvučenom preko naslovnice i poleđine (riječ je o promotivnoj fotografiji nastaloj tijekom snimanja filma „Help“ – op.Z.G.). Nenad Brixy i tadašnje uredništvo Plavca zacijelo nisu imali pojma o duševnim bolima koje su nanijeli svojoj čitalačkoj publici. Jer, s druge strane korica našao se kupon koji je svakom pošiljaocu jamčio senzacionalni poklon: fotografiju Grupe 220. I to, hvalio se Plavac “s originalnim potpisima svih članova”. Beatlesi ili Grupa 220? Dilema se danas može činiti smiješnom. Ipak, te su 1967. Dragi Mlinarcu, Vojku Saboloviću, Miši Tataloviću i Ranku Balenu jedini pravi konkurenti bili doista samo Beatlesi. “Šampioni pjesme”, kako će ih titulirati Plavi vjesnik u kojemu će, ne baš slučajno, baš Drago Mlinarec imati autorsku kolumnu sa savjetima budućim pop glazbenicima.
Beatlesi ili Grupa 220? Ima li ova usporedba – makar i s alibijem upitnika – ikakvog smisla. Ima, ima… Kao i Beatlesi, Grupa 220 je uhvatila vibracije svojega prostora i vremena te ih pretočila u nisku iznimnih hitoidnih skladbi (“Osmjeh”, “Grad”, “Sreća”, “Kad bih bio Petar Pan”, “Ljubav je kao cvijet”…) da bi svojim albumom prvijencem – slično Beatlesima s albumima “Rubber Soul” iz 1965. te godine kas-nijim “Revolverom” – shvatila značaj long play formata kao novoga medija. Album “Naši dani” izvorno objavljen 1968. nije naime samo pionirski diskografski pothvat, album koji nosi atribut prvijenca domaće (a i tadašnje jugoslavenske) pop produkcije već projekt na kojemu barem pola skladbi čini tematsku cjelinu (…)“.
Famoznu fotografiju Beatlesa razvučenu preko dvije strane Plavog vjesnika i danas čuvam doma no, naravno, u kolekciji memorabilija koje možda ne vrijede mnogo na tržištu ali za mene imaju golemu emocionalnu vrijednost je i promotivna foto-razglednica Grupe 220. Na poleđini mi je posebnu posvetu godinama kasnije napisao sam Dragec.
Priča o Grupi 220 je tipična priča iz onih dana. Mlinarec mi ju je detaljno ispričao prije dvadesetak godina. „Kao i svi tadašnji bandovi bili smo klinci zaljubljeni u glazbu. Grupa 220 nastala je 1966. fuzijom Jutarnjih zvijezda i Ehosa a kao i svi bili smo u prvom redu grupa za plesnjake. Za razliku od aktualne scene tada se uglavnom nisu svirali koncerti već se zanat pekao na plesnjacima. Svirali smo baš sve što je publika tražila odnosno – gotovo sve. Neke stvari nismo znali odsvirati a druge pak – zvali smo ih ljigama – nismo željeli. O njima se dapače nije niti govorilo bilo je to ispod dostojanstva grupe. Najvažnija stvar bila je dobra zabava; zabava na pozornici i na plesnom podiju a pitanje prestiža, bilo je ne samo tko najbolje svira već čiji plesnjak ima najviše publike. Temeljna komunikacija bila je dakako izravna veza sa publikom plesnjaka pa se i uspjeh mjerio jednim jedinim metrom: je li na plesnjaku dobar tulum, je li publika zadovoljna? Ploče su se objavljivale rijetko ili nikako i bile su, budući neaktualne, gotovo nepostojeći medij komunikacije. Ako se išta snimalo tada je to bilo za potrebe radija koji je pak morao “proizvoditi” program makar za potrebe svoje popularne “melodije tjedna”. “Osmijeh” je bio naš prvi singl no možda je zanimljivo da je do objavljivanja došlo stoga što se potvrdila kao radijski hit dok je na radio došla nakon što je bila snimljena za potrebe televizijskog playbacka. Naime, nastupili smo s njom u jednoj televizijskoj emisiji. Nakon “Osmijeha” je krenulo… ne samo nama već čini mi se cijeloj glazbenoj sceni. Naime, nakon radija kao komunikacijskog medija sve je prisutniji gramofon i gramofonska ploča. Po prvi puta, glazba se može ponavljati, vrtjeti do beskraja… ili, makar, dok mama ne poludi. Gramofonska ploča je zapravo prvi glazbeni software koji je izazvao pravu revoluciju. Imam neku svoju teoriju zašto smo mi a i glazba uopće tada tako uspijevali. Zato što su sve druge stvari i fizički ali i tehnološki bile nedostupne. Gramofon je bio jedino mjesto, jedini medij na kojemu si mogao ponavljati željenu informaciju…“.
Između 1966. kad je koncem godine objavljen „Osmijeh“ i 1968. Drago Mlinarec i Grupa 220 bili su najveće hrvatske pop-rock zvijezde. Zapravo nisam jedini iz tog vremena koji drži da su im jedni pravi konkurenti bili samo Beatlesi… Grupa 220 je imala kultnu publiku, Dragec je u prvom teenagerskom listu – netom redizajniranom i koncepcijski promijenjenom Plavom vjesniku – imao autorsku kolumnu nazvanu Visoki napon, 1967. imao je skladbe “Uvijek kad ostanem sam” i “Dobro došla draga” u filmu “Tri sata za ljubav” a “Grad” u filmu “Protest” … Sa frizurom a la Antoine i sklonošću ka košuljama s tada veoma in prugastim ili cvijetnim dezenom bio je i prava ikona novoga doba koju su obožavale i curice i mediji. Konačno, Grupa 220 bila je prvi pravi domaći “kolektivni singer-songwriter” s isključivo vlastitim autorskim materijalima…
„…Znao sam da se neke stvari događaju, da su one bitne i dalekosežne. No, nije bilo predumišljaja! Naime, znali smo da je besmisleno prepisivati tuđa rješenja, da valja dati nešto svoje … Znaš nakon ovoliko godina čini mi se da smo doista radili nešto drugačije od drugih pa i posezali za nekim čudnim temama kao što je Petar Pan (u pjesmi “Kada bih Bio Petar Pan” iz prosinca 1967. – op.Z.G.). Kada razmišljam o tim vremenima čini mi se da je najgore od svega što je pratilo i našu karijeru ali i karijere svih istaknutijih izvođača – slava. Medijska pozornost. Grupa 220 a i mnogi drugi izvođači iz šezdesetih postali su poznati preko noći došavši do naslovnih stranica novina, radija i svemoćne televizije doslovno sa ceste. Štoviše, golema medijska pažnja, koncerti, vriska obožavatelja, snimane ploče, hitovi na radiju…za godinu ili dvije mogu tu priču o medijskom uspjehu napumpati do neslućenih razmjera. A posljedice su često katastrofalne jer kod mnogih se tada poremete unutarnji žiroskopi jer povjeruju da je ta pompozna medijska slika o njima istinita. Prizemljenje u stvarni svijet je, dakako, uvijek bolno. Često i tragično no ništa manje od trajnog življenja u iluziji bolje prošlosti. Zar je onda čudno da se i danas opirem nostalgiji kao svjetonazoru i življenju u okovima “dobrih starih vremena”…“ kazao mi je Mlinarec.
I zato ga „nigdje nema“ u godini nostalgičnog prisjećanja na pionirski album „Naši dani“. Nije ga bilo ni na otvaranju velike izložbe o šezdesetima (umjesto njega tamo je došla njegova supruga kazavši da je Dragec ostao na selu gdje u pastoralnoj idili živi desetljećima a ona će mu sve prepričati i prenijeti pozdrave prijatelja).
Dragu Mlinareca , utemeljitelja, gotovo isključivog autora, gitaristu i pjevača kultne Grupe 220 moglo bi se bez imalo pretjeravanja nazvati domaćim rock začinjavcem, “djedom rocka” ali i “kumom domaće autorske rock poetike”. Mlinarec i Grupa 220 doista su pioniri koji su krčili prtinu vodećim protagonistima takozvanog “drugog vala” (prvi su činili Bijele Strijele, The Mladis, Crveni koralji, Matt Collins…) i bili predvodnici rock iskaza temeljenog na prihvaćanju novih globalnih pop rock standarda ali, kako je to na bilješci za njihov album “Naši dani” 1968. napisao tadašnji urednik “Plavog vjesnika” Pero Zlatar, i nastojanja da se “vlastitim skladbama stvara vlastiti stil i svoj ukus nametne publici”. No, premda već desetljećima izvan medijskog žiška pažnje i zagrebačkih “viđenijih adresa” koje je još 1987. zamijenio za dragovoljni egzil sela Bijela Gorica na samoj granici sa Slovenijom, Mlinarec je sve samo ne nalik protagonistima jedne od udarnih skladbi sa svojeg vremešnog albuma “Sve je u redu” i njenim stihovima: “penzioneri iz moje ulice/ ustaju rano,na suncu sjede/ igraju karte, listaju novine / o prošlost govore, spominju mirovine…” Doduše, sijede vlasi i isposničke bore te skladba “Penzioneri”, mogli bi navesti na krivi trag no Mlinarec i danas, kao i jučer, ne robuje “boljoj prošlosti”. Konačno, mnogo rađe nego li o danima kada je bio neprijeporna ikona domaće pop-rock scene raspričati će se o mogućnostima kompjutora, novoj tehnologiji, sjajnim malim elektronskim “napravicama” za gitariste kojima se oduševljava poput zaigranog klinca ili višegodišnjim radom na digitalizaciji starog kataloga iz arhive Croatia records ex Jugotona.
I Mlinarec i „Naši dani“ dostojanstveno su ostarili. A to – bogami – valja znati i posebno cijeniti.

(iz tiskanog izdanja SD Spektar 9.6.2018.)