Piše: Zlatko GALL

Prije par dana, osvrćući se gnjevno na domaće radijske i televizijske program ekskluzivno posvećene „narodnjacima“, jedan je pjevač navodno zabavne glazbe lupio tezu o „anacionalnoj glazbi“ koja je, veli, godinama ugrožavala a sada i konačno zatukla pravu hrvatsku zabavnu glazbu. Zgodno zar ne?
No, ajmo najprije vidjeti što bi to bila „nacionalna“ iliti „prava“ hrvatska zabavna glazba. Po mišljenju pjevača: ona koja je nekad dominirala u zvukovnici Splitskog festivala. Konkretno riječ je dakle o glazbi koja se slušala u šezdesetima, sedamdesetima i osamdesetima da bi se sa smjenom generacija te pojavom notornog „dancea“ i tamburaških domoljubnih budnica mahom povukla na pričuvne položaje tezgarenja u dijaspori i životarenja na provincijskim festivalima. Ili pak blago preminula u Gospodinu.
Na pitanje zašto je ona bila „nacionalan“ iliti autohton zabavnoglazbeni proizvod mnogo je teže odgovoriti. Zato jer je u svojoj osnovi bila konstrukt tada popularne pero-lake šlageristike koja je išla ruku pod ruku s liberalizacijom države i rastom kupovne moći novog „socijalističkog građanstva“, popabirčenih utjecaja iz Italije a posebice pop produkcije San Rema, ritmičkih balkanoidnih obrazaca iz Grčke, mrvica „vlaških“ etno-sazvučja i – naravno – one patvorene kič-razglednice Dalmacije koju su, čim su odustale od tvrdokorne tradicije, zagovarale klape uz bukaru, slane srdele i nezaobilazne mornarske majice. Čeprka li se malo po hitovima te zabavnoglazbene „bolje prošlosti“ koja je, kao, bila „nacionalna“, naći ćete obilate doze buzuki-sounda („Majko stara“, „Tajna“…), napolitanske tarantele („Nadalina“), sanremske canzone („Dobri moj nono“), angloameričkog popa („Vjeruj ju ljubav“), tradicije šansone („Kuća pored mora“, „Balada o tovaru“…), pop rocka („Tonka“, „Dugo toplo ljeto“…), dancea („Ništa kontra Splita“), anacionalnog popa (kod Novih fosila i Magazina), etno-rocka („Razgovaram s morem“)… Riječju, svega i svačega što su do Matejuške i Prokurativa naplavili more i radijski valovi. Oni isti – doduše uz aktualan tsunami informacija putem interneta i „streaminga“ – koji danas donose zvukove globalne produkcije indiea, hip hopa, R&B-ja, elekroničke glazbe, rocka…
Ako se pak pod „nacionalnom“ zabavnom glazbom podrazumijeva etničko podrijetlo autora i izvođača, odnosno njegove neupitne vjerodajnice turbo-Hrvata stvar je još zajebanija. Recimo, Mate Bulić je, naravno, hrvatski izvođač a njegovi hitovi, poput himne piromana „Gori gora, gori borovina“ ili poučne „Hej kavano kućo stara“, nadahnute melosom koji je – zar ste to i sumnjali – hrvatski. No, zaboga ama baš isti kao i srpski ili bosanski, kao repertoar – recimo – jednog Harisa Džinovića. Ili, ako ćete, pod ruku sa Stavrosom i jatacima s druge strane Drine.
Odgovor na pitanje što je to nacionalno (poželjno) i anacionalno (nepoželjno) još je zanimljivije kad se s estradnog prebacimo u neko drugo polje. Recimo u priču o hrvatskoj gastronomiji. I podrijetlu njenih gastro-ikona. Jer, međimurska gibanica se radi s obje strane Mure, arambaše i japrak su do Sinja i do Hercegovine stigli preko Turaka… Brudeti, rižoti, polpete u šugu i sve vrste tijesta su nam talijanski, „dubrovačka rozata“ španjolska ili francuska a torte „makarana“, „rapska“ i „imotska“ venecijanskog podrijetla. Baš kao i „dolće garbo“, „sipa na venecijanski“, bakalar na „bjanko“ i srdele na „saor“. Purica i mlinci, zagrebački odrezak, samoborske kremšnite, krafne ili pak gulaš i ajngemagtec su austrijski i srednjeeuropski. Treba li se i njih u ime nacionalne čistoće i zagovora neke fantomske „autohtonost“ odreći pa da nam od „pravih“ hrvatskih jela preostanu samo ona s jelovnika Kluka, Lovela i Buge: nabijanje na ražanj netom odranih životinja.
A što ćemo s kulturom i baštinom kojom se tako rado hvastamo? Treba li Egipćanima vratiti svingu s Peristila, odreći se Eufrazijane jer je „bizantska“ a antičkih spomenika jer su okupatorski i bezbožnički? Ili porušiti Rašu koju su po nacrtima Gustava Pulitzer-Finalija izgradili Mussolinijevi fašisti. Ili možda u Zagrebu soriti sve nastalo za vladavine hrvatomrza Khuena Hedervaryja, u Puli minirati crkvu na „okupatorskom“ Mornaričkom groblju, u Zadru dokrajčiti odavno bombama načet Forum… I na mjestu njih podići autentične hrvatske brvnare – a gdje je to moguće – i zemunice ili sojenice. Treba li iz fundusa hrvatskih galerija i muzeja hitro odstraniti „anacionalnu umjetnost“ koja je – umjesto nacionalnim bila nadahnuta internacionalnim – pa u prazne prostore umjesto exatovskih geometrijskih apstrakcija, kinetičke i optičke umjetnosti, asptraktnih ekspresionista, enformela, konceptualnih radova… smjestiti samo autohtonu hrvatsku naivu i radove babe Penavuše?
U konačnici možda je pjevač koji se zalaže za uklanjanje „anacionalnog“ iz estrade u pravu. Kad već vjerujemo da je zemlja ravna ploča, da se cjepivom za dječje bolesti čipiramo i da je svijet star ciglih šest tisuća godina, zašto ne bismo povjerovali i da nacionalno estradno smeće miriše za razliku od smrada „anacionalnog“ uvoznog đubreta.

(kolumna iz tiskanog izdanja Slobodne Dalmacije)