1.      Zajednički izvori europske kulture

Europa je mitska djevojka koju je bijeli bik (Zeus) oteo s feničke plaže i na leđima je, plivajući, prenio do Krete. Odatle, iz praskozorja čovječanstva, prije izuma pisma, potiče denotacija kontinenta, koji tada, kao puki geografski pojam, još nema nikakve kulturološke konotacije. Simbolički, no nikako samo simbolički, europskoj je kulturi Kreta kolijevka. Minojska kultura predstavlja prvu europsku metaforičku sinapsu koja prima impulse iz egipatske i feničke kulture, preoblikuje ih i počinje stvarati svoju vlastitu, a time i europsku. Minojska kultura traje oko milenij i pol, a njen se utjecaj prenosi na mikensku kulturu, koja pak tijekom sljedećih pet stoljeća širi svoj utjecaj na Atiku i dalje prema sjeveru. Antička Grčka doživljava svoj kulturni procvat u petom stoljeću p.K., kad su se razvile mnoge grane umjetnosti: kiparstvo, arhitektura, glazba, poezija, kazalište i filozofija. Sve ideje koje tada ponikle bitno su utjecale na europske mislioce i usmjerile tijek cjelokupne europske kulture, umjetnosti, filozofije, politike i znanosti, te su stoga nerazdvojivo sljubljeni sa svim onim što se kasnije u Europi razvilo na tim područjima. U doba helenizma, kada je rođena ideja kozmopolitizma koja nam je danas opet bitna, grčkim se jezikom govorilo od obala Atlantika, preko Sredozemnog bazena, pa sve do obronaka Himalaje i njime su se kao koinè jezikom služili ne samo intelektualci, nego i trgovci, političari i znanstvenici. I danas na tisuće grčkih riječi, korijena riječi grčkog podrijetla, neologizama na osnovu grčkih riječi, grčkih prefiksa i sufiksa sastavnim su dijelom gotovo svih europskih jezika.

Možda bi europska povijest bila drugačija, da nisu civilizacijski nadmoćni, a kulturom tanašni, bogati Rimljani sredinom 2. st. p. K. počeli pokazivati snažan interes za helenističku sofisticiranu kulturu, profinjenu umjetnost i akademsku filozofiju. Imponirala im je i njihova efikasna medicina, koja je liječenje zasnovala na znanstvenoj metodi, na spoznavanju veze između uzročnika bolesti s određenim simptomima, a ne na praznovjernim ritualima i/ili gatanju. Zadivljeni Rimljani odlučuju da i sami što više nauče od Grka, te imućni i obrazovani Rimljani odlaze na studije u Atenu, i na Rodos. Počinju prevoditi (ponajviše Ciceron) filozofijske pojmove s grčkog na latinski ili ih preuzimaju kao terminus technicus, djelomično preuzimaju i helenističku filozofiju, posebno epikurejsku i stoičku, čime nastaje helenističko-rimska filozofije. Posljedično korištenje pojmovnog mišljenja, tada njima nepoznate  forma mentis, omogućuje im razvoj apstraktne, spekulativne misli. Horacije je to pregnantno izrazio: „Graecia capta ferum victorem cepit”.

Osim toga, Rimljani preuzimaju i sav Olimp grčkih bogova, dajući im nova, latinska imena, te putem latinske književnosti i helenističko-rimske filozofije pronose taj grčkorimski mitologijski, književni i filozofijski amalgam širom Europe. Književna djela Virgilija, Horacija, Ovidija, Seneke, inspirirana grčkom mitologijom, Homerovim epovima i grčkom filozofijom, utjecala su stoljećima na brojne književnike, pjesnike, dramaturge, slikare, kipare, kompozitore, a u novije vrijeme i na filmske i kazališne režisere te ih inspirirala da stvaraju nova djela po uzoru na njihove. Iz latinskog su se jezika tijekom stoljeća razvili svi romanski jezici, a germanski i slavenski su obogaćeni tisućama izraza i posuđenica.

Proučavajući višetisućljetnu povijest razvoja europske kulture vidljivo je da se ona nije odvijala ni jednoznačno, ni kontinuirano, već je ona puna proturječnosti iz kojih su nakon dugih razdoblja uspona, slijedila razdoblja padova. Jedan od najvećih započeo je kada su Rimsko carstvo u 3. stoljeću počela napadati i osvajati germanska plemena Huna, Vizigota, Ostrogota, Vandala, Longobarda i drugi, sve dok nisu konačno srušili Zapadno Rimsko Carstvo 476. godine. Kada je kršćanstvo 380. godine postalo državnom religijom, Crkva je nahuškala kršćane da krenu u obračun s vjernicima poganskih religija i Židova. Započelo je tada masovno rušenje hramove i sinagoga, uništavanje spomenika te progon vjernika koji se nisu htjeli preobratiti na kršćanstvo, s namjerom da zatru sve korijene i simbole nekršćanske kulture. vidi Edward Gibbon[1]

Kada car Justinian zabranjuje nastavu filozofije na Akademiji u Ateni 529. godine, dolazi do potpunog prekida s tisućljetnom filozofijskom tradicijom i započinje, novo, umalo jednako dugo, ali za filozofiju mračno razdoblje, srednjovjekovlje.

Uskoro nakon toga započinje velika seoba naroda, koja traje nekoliko stoljeća, kada srednju i jugoistočnu Europu naseljavaju Slaveni i Mađari. Slaveni se počinju opismenjavati tijekom 9. stoljeća zahvaljujući djelovanju kršćanskih misionara braće Ćirila i Metoda i, kasnije, njihovih učenika. U zapadnoj Europi jedva da je bilo pismenih ljudi kad je Karlo Veliki pokrenuo otvaranje škola u tom istom stoljeću.

Zatečen obrazovni vakuum, kulturni kaos i znanstveno mrtvilo, Crkva iskorištava da kao jedina organizirana nadnacionalna struktura od Sredozemlja do Baltika, proširi kršćanstvo, milom i/ili silom, među Germanima i Slavenima, čime oni postepeno napuštaju svoje stare religije te ga u potpunosti preuzimaju. Kršćanstvo je time u srednjem vijeku postalo dominantnom europskom religijom, a osnažena Crkva bitno određuje političke i kulturne trendove sve do 19. stoljeća. Istovremeno Crkva provodi u suradnji s vlastima i sustavno ponižavanje, prisilno getoiziranje te masovne progone i pokolje Židova, ne bi li time izbrisala svaki trag nezanemarivog utjecaja hebrejskog nasljeđa na razvoj europske kulture, posebno filozofije, književnosti, slikarstva, arhitekture i glazbe.[2]

Nakon višestoljetnih doktrinarnih previranja unutar kršćanskih crkava, između Rima i Konstantinopolija dolazi do velikog crkvenog raskola 1054. godine, kada zapadna Europa postaje dominantno katoličkom, dok se Slaveni dijele na katolike i pravoslavce.

Izgrađujući svoju teološku doktrinu katolička Crkva preuzima pojmovlje iz grčke i helenističkorimske filozofije, prevodi ih na latinski te im pridaje religiozna značenja koja u izvorniku nisu imala. Valja podsjetiti da su knjige Novog Zavjeta pisane na grčkom jeziku, da su u doba ranog kršćanstva, u doba crkvenih otaca, prvih teologa koji su oblikovali nauk vjere i većina kršćanskih pisaca pisala na grčkom, da su najznačajniji crkveni oci također pisali na grčkom, te da su mnogi grčki izrazi i putem katoličkih obreda ušli u sve europske jezike.

Tijekom razdoblja od skoro jednog tisućljeća nije nastalo gotovo nijedno značajno književno djelo, niti bitno znanstveno djelo, dok su se skolastički filozofi i teolozi uglavnom bavili komentarima novoplatoničara, i kasnije Aristotelovih djela sve do 16. stoljeća, pokušavajući ugraditi Aristolelov filozofski sustav u nauk katoličanstva. Hegel[3] smatra da od šestog pa skoro sve do šesnaestog stoljeća skolastička teologija predstavlja tek vječno rasčlanjivanje i lutanje u samoj sebi, iz čega ne proizlazi nikakav znanstveni napredak.

Sve do 12. stoljeća, kada je zapadna Europa u Toledu, došla u doticaj s Aristotelovim djelima na arapskom jeziku, te ih prevela na latinski, njegova su djela bila zaboravljena, dok su neka Platonova bila poznata. Ti će se latinski prijevodi proučavati kasnije na svim europskim sveučilištima od njihovog osnutka pa do prelaska na narodne jezike. Posredstvom tih klasičnih djela postepeno se širi i filozofijsko shvaćanje da je zadaća čovjeka da spozna samoga sebe, ponovno se otkriva ideja dijaloga i antičke demokracije, njezine slobodarske vrijednosti utemeljene na ideji o jednakosti među ljudima, a ne na hijerarhijskom statusu, čime se neposredno ugrožava vjekovni, „bogom dani“ feudalni poredak. Kada ta djela bivaju prevedena na narodne jezike, u svakodnevicu mnogih europskih naroda ulaze nove spoznaje i novi sustavi vrijednosti, a njihovi su jezici obogaćeni novim pojmovima te kao takvi postaju sjemenom iz kojeg će se razviti zajednička europska kultura.

Suvremeni zajednički europski kulturni identitet rađa se iz mnoštva ideja koje su oblikovale europsku misao o etici, pravu i ljudskim pravima, političkim teorijama, estetici, umjetnosti i znanosti, ponajprije od strane brojnih mislioca prosvjetiteljstva (Denis Diderot, Jean le Rond d’Alembert, Baron d’Holbach, David Hume, Jean-Jacques Rousseau, Adam Smith, Gotthold Ephraim Lessing, i mnogi drugi) koji su tražili put izlaska iz začaranog kruga krvoločnih religijskih ratova, od onih križarskih do onih protureformatorskih, popraćenih istovremeno fanatičnim proganjanjem, barbarskim mučenjem na posebnim spravama i sadističkim ubijanjem nabijanjem na kolac, vješanjem i paljenjem na lomači, nevjernika, heretika i vještica. Sve je to bilo zasnovano, s jedne strane, na praznovjerju i neobrazovanosti naroda, a s druge, na apsolutnoj vlasti i samovolji monarha, aristokracije i Crkve. Oni dovode u pitanje opravdanost takve podjele društva u kojem je ogromna većina ljudi obespravljena, pitaju o zakonitosti samovoljnog postupanja, razmatraju moguće modele uređenja pravednog društva, zasnovanom na ljudskom umu, sekularizmu i humanizmu, a ne više na „božanskim“ zakonima po kojima su stoljećima drakonski kažnjavani i za najmanje prekršaje bičevanjem, razapinjanjem na kotaču, odsjecanjem šaka, vješanjem i paljenjem na lomači. Toj feudalnoj samovolji i običajima zasnivanim na povlasticama plemstva, tim stoljetnim apsolutnim monarhijama, oni suprotstavljaju nove koncepcije države i društva, etike i prava, oblikuju nove političke teorije, smišljaju nove ideje koje utemeljuju i oblikuju modernu Europu, oslobođenoj feudalnog terora kojim su vlastodršci, civilni i crkveni, u strahu i pokornosti stoljećima držali ogromnu većinu stanovništva.

Genijalni intelektualci, među kojima je bilo najviše filozofa, razvili su na sekularnom humanizmu zasnovanim političke ideologije, doktrine i teorije, iz kojih potječe suvremena Europa. Njima dugujemo načelo o podjeli vlasti na zakonodavnu, izvršnu i sudsku (Montesquieu),  teoriju o društvenom ugovoru (Hugo Grotius, Thomas Hobbes, Samuel von Pufendorf , John Locke, Jean-Jacques Rousseau i Immanuel Kant). Različite liberalističke ideje razvijaju John Locke, David Hume, Adam Smith and Edmund Burke iz kojih su proizašla danas širom prihvaćena prava na slobodu mišljenja, govora i tiska, prava na okupljanje i na političke slobode, pravo glasa, religijska tolerancija, slobodno tržište, demokratsko društvo, sekularna vlada, spolna jednakost, međunarodna suradnja, pravna teoriju koja sadrži jednakost pred zakonom i pravnu zaštitu, pravo na pravedan postupak pred sudom, pravo na samoobranu, zabranu diskriminacije po rasi, boje kože, nacionalnosti, rodu, religiji, političkoj i spolnoj orijentaciji. S druge strane iz njih su proizašle i ideje o egoističnom samostalnom pojedincu,  koji smije druge podvrgavati svojim interesima, bezobzirno ih iskorištavati, te ne samo porobljavati pojedince, nego i uništavati cijele narode.

Upravo njima nasuprot tijekom 19. stoljeća razvijaju se nove socijalne, socijalističke, komunističke i anarhističke teorije (Robert Owen, Charles Fourier, Henri de Saint Simon, Pierre-Joseph Proudhon, Karl Marx, Fridrich Engels, Mihail Bakunin) koje su bitno utjecale na razvoj društvenih, ekonomskih i političkih odnosa u Europi, od kojih su mnoge zaživjele i preživjele do danas.

Svi ti mislioci baštinici su ideja renesansnih znanstvenika i filozofa, kao što su Leonardo da Vinci, Nikola Kopernik, Niccolò Machiavelli, Giordano Bruno, Johannes Kepler, Galileo Galilei, Erazmo Rotterdamski, Thomas More, Michel de Montaigne, kao i onih iz humanizma, Dantea i Petrarke. Ovi, pak, imaju svoje idejne korijene u antičkoj grčkoj filozofiji: u učenjima pitagorejskih matematičara i filozofa, u atomističkom materijalizmu, u Sokratu, Platonu i Aristotelu, u grčkom skepticizmu i rimskom stoicizmu. Time je izložen europski misaoni put i kulturni kontinuitet od antičke Grčke do suvremenosti.

U tom smislu možemo, parafrazirajući Descartesa, reći da je europska kultura stablo čiji su korijeni grčki, deblo latinsko, a granje kulture razvijene na pojedinim nacionalnim jezicima i dijalektima.

Međutim, ono čime je kulturološki Europa danas određena, jest njena suvremena kultura, koja metaforički govoreno, započinje Nietzscheovom smrti i Freudovim tumačenjem snova (1900.), s dva nepovezana događaja koja su bitno utjecala na tijek i razvoj suvremene europske kulture. Evo zašto: Freudova psihoanalitička teorija obogaćena je likovima i temama iz grčke mitologije, a na njegov rad značajno su utjecali Schopenhauer, Kierkegaard i Nietzsche. Teme su, pak, njihove filozofije na različite načine prisutne u Munchovom slikarstvu, u radovima ekspresionističkih umjetnika, u „izopačenoj“ umjetnosti, u Strindbergovim dramama, Rilkeovoj poeziji, Kafkinim romanima, u knjigama Thomasa Manna, Hermanna Hessea i Gabriela Marcela, u dramama Sartrea i Camusa, u filozofiji Martina Heideggera, Jacquesa Derrida and Michela Foucaulta. Oni su inspirirali brojne umjetnike nadrealizma: slikare Dalija, Picassoa, Miroa, de Chirica, Maxa Ernsta, fotografa Mana Raya, filmske režisere Luisa Buñuela, Renè Claira, pjesnika Renè Chara kao i brojne metafizičke umjetnike. Na određeni način su oni nadahnuli i feministički pokret, proizveli nove znanstvene grane kao što su egzistencijalna psihologija i sociologija, psihopatologija, fenomenološka psihologija, psihijatrija i epistemologija, da spomenemo samo dobro poznate primjere. Sva ova socijalna, politička, umjetnička, filozofska i znanstvena područja zajedno tvore specifični europski kulturni identitet. Hoćemo li izbrisati i zaboraviti zajedničke korijene tog dragocjenog kulturnog nasljeđa iz koje izrasta prepoznatljiva suvremena europska kultura prožeta idejama jednakosti, slobode, ravnopravnosti, ljudskih i građanskih prava kojima se razlikuje ne samo od drugih kulturnih identiteta, nego i od svoje mračne robovlasničke, feudalne, kolonijalističke, imperijalističke, rasističke i totalitarističke prošlosti? Ne valja zaboraviti da sve to spada u zajedničku europsku povijest na koju nitko ne može biti ponosan, niti se u nju treba vraćati, osim sa zgražanjem.

Tim će se zajedničkim multinacionalnim i plurikulturalnim korijenima uvijek iznova, bez ikakve prisile, stoljećima vraćati brojni naraštaji Europljana prilikom mnogih društvenih kriza, iz kojih, smatra Husserl[4], poput Feniksa iz pepela uvijek iznova izlijeće preporođena europska civilizacija.

I to je upravo ono što je većina filozofa uvijek iznova pokušava činiti.

2.      Od oblikovanja europske kulture do obrazovanja Europljana

Teško je odabrati zamršeniji problem kojim bismo se bavili od kulture, a još je teže pronaći državu s parlamentarnom demokracijom bez ministarstvo kulture, ponekad samostalno, ponekad spojeno s obrazovanjem, znanosti, turizmom, sportom, ekologijom, i tome slično, ali nije mi poznata nijedna zemlja koja bi imala „ministarstvo civilizacije“. Paradoksalno je da Kenneth Clark u tv seriji „Civilizacija“ od 13 epizoda, u kojoj je riječ o povijesnom razvoju europske kulture, kaže na samom početku da on ne zna što je civilizacija! Naime, nijedna definicija nije dostatna, ne može bez ostatka odrediti na što se taj pojam odnosi. Lakonska bi definicija bila da je kultura/civilizacija sve što nije samoniklo, već je čovjekov produkt.

U strukturi svake kulture postoji mnoštvo uzajamno isprepletenih utjecaja, povijesnih izvora i etnoloških, etičkih, estetičkih, socioloških, politoloških, pravnih, filozofijskih i religijskih aspekata. Bitne su i zajedničke značajke pojedinih kultura sustavi vrijednosti, drevne legende i mitovi, mistični obredi i ceremonije, politeističke i monoteističke religije, poganski blagdani vezanih uz godišnja doba, običaji vezanih uz poljoprivredne radove, tradicionalni način života i norme ponašanja, narodna glazba i popularne pjesme, regionalni i nacionalni kostimi, stilovi odijevanja, tradicionalna jela i pića, narodne poslovice, narodno graditeljstvo, regionalna povijesna narječja i standardni književni jezik, obiteljski odnosi, odgoj djece, klasne razlike i klasna svijest, ekonomski, politički i pravni odnosi. Sve se to prenosi »s koljena na koljeno« i tako se stvara »tradicija« koja je bitna odrednica svake kulture.

Već je i razumijevanje jedne kulture samo po sebi kompleksan problem, čak i kad bismo mogli pretpostaviti da kulture postoje neovisno jedna o drugoj, kao što ne možemo, jer kulture uvijek utječu jedna na drugu različitim opsegom, intenzitetom i trajanjem.

U Europi su uzajamni civilizacijski utjecaji postojali još od vremena neolita, kada se oruđe i oružje, hrana i nakit prevozilo i razmjenjivalo širom Sredozemlja, a razmjenom prenose se i različite kulture i običaji. Kasnije su tome su doprinijela i stoljeća prisilnog zajedničkog života u multietničkim državama, od Aleksandrova carstva do SSSR-a, kao i dobrovoljne, neprekidne prometne i trgovačke veze širom kontinenta. Posljedično skoro je nemoguće odrediti, a još manje sačuvati, nečiju čistu »nacionalnu baštinu«, nečiji čisti »nacionalni identitet«, na čemu danas opet insistiraju neokonzervativni, nacionalistički i fašistički pokreti širom EU.

Već s obzirom na taj internacionalni i povijesno uvjetovani razvoj, EUROPSKI KULTURNI IDENTITET nije tek amalgam mnoštva različitih regionalnih kultura kao njihov puki zbir. Sve su se pojedinačne kulture, naime, razvijale u uzajamnom odnosu s drugima, premda u različitom geografskom, društvenom i političkom kontekstu, pa je tako i unutar pojedinih nacionalnih kultura vidljiv kulturni pluralizam te ni on ne može biti drugačiji nego plurikulturan.

Već po samoj strukturi Europska unija je multinacionalna, odnosno internacionalna i plurikulturalna. Njezino pravno vezivo tkivo određeno je pristupnim ugovorom kojim su određene prava i obveze svake članice, a što ne bi bilo moguće bez zajedničkih kulturnih sastavnica i vrijednosnih sustava. Međutim, njime su određeni samo mehanizmi uzajamnih odnosa između centra i periferije, ali su zapostavljeni upravo zajednički povijesni kulturni korijeni, koji su se na pojedinim teritorijima i u pojedinim povijesnim epohama na istom europskom stablu razgranali i proizveli sve bogatstvo europske umjetnosti i znanosti, filozofije i etike, politike i prava, po kojima je Europa i postala ono što danas jest.

Taj povijesni razvoj nije bio pravoctran, već je imao uspona i padova. Kao mogući razlog toj alternaciji kristaliziraju se dva suprotstavljena načela koja se od zore čovječanstva, od sukoba homo sapiensa s neandertalcima, dijalektički sukobljuju i isprepliću, poništavaju i međusobno »ratuju« – ono, uvjetno rečeno, altruistično i slobodarsko, demokratsko i »atensko« i ono, jednako tako uvjetno rečeno, egoistično i tiransko, autoritarno i »spartansko«. U tom smislu možemo reći da se matrica Peloponeskog rata ponavljala u Europi sve do kraja 20. stoljeća. Nikada nije postojalo samo jedno načelo koje u potpunosti, jednoznačno određuje europsku kulturu, već su se iz tih dijalektički sukobljenih načela kroz stoljeća razvijale  suprotstavljene političke i nacionalističke, rasne i vjerske ideologije, koje su europske narode ugrožavale i uništavale gurajući ih u građanske, religijske, međunarodne, kolonijalne i imperijalističke ratove.

Upravo kao pokušaj sprečavanja nastavka takve povijesne pogibelji rodila se ideja o formiranju najprije samo ekonomske zajednice europskih država, koja je s vremenom prerasla u Europsku uniju. Pri njezinom je idejnom i ekonomskom, pravnom i političkom ustrojstvu od samoga početka bilo jasno da u njoj nema mjesta za nacionalističke, rasne i vjerske ideološke otrove koji truju zajedništvo te da ih iz nje treba trajno izdvojiti.

S obzirom na rastuće ekonomske i političke, nacionalističke i socijalne centrifugalne sile koje ugrožavaju njezine temeljne ideje te prijete opstanku Unije, više se i urgentnije nego ikada ranije postavlja pitanje određivanja i aktiviranja svojevrsnih kulturoloških centripetalnih sila kojim će se ona održati i ojačati. U svrhu toga cilja jedna od bitnih zadaća trebalo bi biti upoznavanje Europljana – kroz zajedničku jezgru školskog kurikula s IDEJAMA koje su Europu dovele do ovoga stupnja razvoja ljudskih prava i sloboda, jednakosti i solidarnosti, vladavine pravne države, liberalno demokratskog državnog uređenja i parlamentarne demokracije. Dakle, upoznavanjem ideja koje su i okosnica zajedničkog kulturnog identiteta Europljana.

Ideje koje su oblikovale Europsku uniju, odnosno sve njezine institucije, potječju iz različitih povijesnih razdoblja, od antičke Grčke pa sve do dvadesetoga stoljeća, a promišljali su ih filozofi i drugi mislioci, u odnosu na zatečeno stanje u vrijeme kad su živjeli i te su se ideje širile kontinentom, drugi su ih mislioci preuzimali i analizirali te kritizirali i preformulirali s obzirom na epohu u kojoj su oni sami živjeli, odnosno s obzirom na postojeće probleme i novonastale društveno- političke odnose te znanstvene i druge spoznaje.

Uzimajući sve to u obzir, kada u Europskoj uniji raspravljamo o zajedničkoj multikulturalnoj i internacionalnoj jezgri obrazovnoga kurikula, svjesni smo da baratamo pojmovima nabijenim snažnim emotivnim, političkim i vrijednosnim aspektima. Prošlost je uglavnom poznata, mada su interpretacije političkih događaja uvijek osvjetljavane različitim političkim i nacionalnim bojama. Suočavamo se s jednom neodređenom »fluidnom« situacijom, jer se ona ne tiče tek utvrđivanja prošlih događaja, procesa i odnosa, već polazeći od današnje situacije, iz „sada i ovdje“, njime pokušavamo odrediti i usmjeriti buduća obrazovna, znanstvena i kulturna kretanja i ciljeve.

Većina je stanovnika Europe živjela u hijerarhijski strukturiranim društvima, izolirani od rasprava i razvoja svijeta visoke umjetnosti, filozofije i znanosti, od srednjega vijeka do sredine devetnaestoga stoljeća, pod dominatnim utjecajem jedne religije, trajno obitavajući ponajviše u lokalnim, ruralnim područjima, u malim sjedilačkim, stabilnim zajednicama s jakim krvnim vezama. Živjeli su u strahu, a u »skladu« sa čvrstim i opresivnim, prečesto drastično strogim pravilima ponašanja i vrijednosnim sustavima, u velikom siromaštvu, nepismeni i neobrazovani, bespomoćni i u potpunosti vezani uz nametnutu im tradiciju, podložni samovolji raznih gospodara te doživotno izloženi svim mogućim bolestima, patnjama i nepravdama. O ljudskim pravima ne samo nije bilo ni riječi, već je taj je pojam bio potpuno nepoznat. Umjesto toga bujale su brojne predrasude prema strancima, jednako kao i potpuna netolerancija prema osobama koje su narušavale naslijeđene krute moralne norme (prema neudanim ženama s djecom, preljubnicama i preljubnicima, homoseksualcima, hereticima, ateistima, »vješticama«. Svaki se »otklon« od njih okrutno kažnjavao.

Nove su ideje jako teško prodirale u te zatvorene zajednice tradicionalne, pučke, »niske« kulture. Bez snažnoga prožimanja sa stranim utjecajima takve kulture mogu nepromijenjene i neupitne trajati stoljećima, jer su eventualne kontrakulture u njoj od začetka ugušene čvrstom voljom zajednice za socijalnom kohezijom, kao i strahom od gubitka lokalne tradicije i identiteta, strahom od socijalne dezorijentiranosti i konačno strahom od potpunog razaranja društvenoga tkiva promjenom baštinjenih odnosa moći.

Raspadom feudalnoga društva i razvojem industrijskog kapitalizma dolazi do revolucionarnih društvenih promjena širom Europe u kojima milijunske mase napuštaju sela i prelaze u gradove. Time se iz temelja mijenja kulturološka slika društva, određena novom strukturom stanovništva, u kojoj gradsko postaje većinsko stanovništvo, a seosko manjinsko. Ta promjena u društvenoj strukturi postaje dominantnim trendom te se udio gradskog stanovništva ubrzano povećava nauštrb seoskog, a gradovi postaju sve veće i sve brojnije kozmopolitske zajednice u kojima većina nema zajedničke pretke. S eklektičnom mješavinom kulturnih utjecaja ubrzano se mijenjaju i nasljeđeni običaji i vrijednosni sustavi čime se raskida način života utemeljen na patrijarhalnim normama, omogućavajući postepenu emancipaciju žena. Ljudi različitih kulturnih obilježja i običaja, religija i jezika,  nužno – iako ne bez nesporazuma i sukoba različitog intenziteta – svakodnevno komuniciraju u radnim sredinama, za slobodnoga vremena, a pod novim racionalnim pravilima i institucionaliziranim odnosima.

U modernim gradovima ljudi su izloženi zajedničkom obrazovanju, koriste istu tehnologiju, te moraju surađivati sa strancima na globalnom tržištu kako bi preživjeli, odnosno kako bi opstali u dinamičnom potrošačkom društvu. Rezultat svega toga je jedna nova zajednička intelektualna »visoka« kultura, koja oduvijek predstavlja lom sa starim etničkim kulturnim obrascima. Ove se inovacije i društvene promjene ne događaju slučajno: njih stvaraju oni koji mogu napustiti bogato kulturno tlo na kojem su stajali, hrabri i uporni disidenti, oni koji su u stanju poduzimati rizične poduhvate, oni koji »talasaju« bez straha od posljedica. Jer, podsjeća nas Albert Camus: »Povijest našeg vremena prisiljava nas da utvrdimo da je pobuna je jedan od temeljnih aspekata ljudskog bića.«

No, taj prekid s tradicijom koji započinje svojevrsnom pobunom protiv postojećega stanja, nikada nije ni brz ni bezbolan ni potpun. Frederico Mayor, bivši ravnatelj UNESCO-a, smatra da: »Nenasilna pobuna, kreativna neposlušnost, ili nepokornost onih koji odbijaju neprihvatljivo je najbolji način da se osigura da čovječanstvo uspješno učini prijelaz od logike sile, koja još uvijek prevladava danas, logici razuma.«

Lakše je to reći nego ostvariti, jer danas središnjim kulturnim i socijalnim problemima života u gradovima postaju problemi emocionalnog osamljenja i raspada naslijeđenih moralnih normi, što kao posljedicu imaju osobno i društveno otuđenje, a čime je olakšano svođenje izoliranog pojedinca-marginalca na objekt manipulacije putem ciljane, dobro smišljene, propagande.

Svi ti novi društveni fenomeni i procesi otvaraju mnoga pitanja koja ostaju bez konačnih odgovora. Posebno početkom 21. stoljeća kada se, ubrzanom globalizacijom i pojačanom imigracijom, multietničke i multireligijske tenzije pojačavaju, a domicilno stanovništvo u sve većem broju pruža otpor promjenama u strahu od gubitka identiteta. Na to je već u 18. stoljeću upozoravao Montesquieu  govoreći o složenosti općega duha jednoga naroda te o opasnostima koje prijete pri pokušajima da se on drastično promijeni. Taj je narodni duh već pretočen u postojeće ustave i zakone kojima su zajamčena ljudska i građanska, ženska i radnička prava, kao i temeljne slobode – sloboda govora i udruživanja, ravnopravnost i jednakost, socijalna solidarnost te vjerske slobode. Svaki pokušaj ugrožavanja tih prava i sloboda, izaziva otpor i proteste, često i nasilne pobune.

Stoga je buđenje osjećaja kozmopolitizma u postojeće narodne zajednice veliki izazov, ali i nova prilika za budući daljnji razvoj. Jer Europa stari i sve joj više nedostaje ekonomski najpropulzivija društvena skupina, a to su mladi. Njih nema dovoljno, te je stoga Europa prinuđena uvoziti mladu i stručnu radnu snagu iz područja s drugim običajima, sustavima vrijednosti, međuljudskim odnosima, drugačije kulture. Posljedično Europa mora poraditi na promoviranju multikulturalizma i internacionalizma, kako bi se integracija što bezbolnije i uspješnije provela – a to je za opstanak Europske unije conditio sine qua non, jer izolacija ne pomaže već šteti – nezaobilazni je zadatak poimanje onoga što bismo time mogli izgubiti. U svrhu uspješnoga rješavanja tih novonastalih problema moramo naučiti gledati preko bliske nam prošlosti, a u cilju promicanja novih kozmopolitskih kulturnih i političkih obzorja u europskim školama – nasuprot rastućim biološkom rasizmu i lokalpatriotskom šovinizmu – uz istovremene promjene u socijalnoj mreži pojedinih društava.

S druge pak strane, definirati europski kulturni identitet nije jednostavno. Intelektualni i moralni sklad, koji su mnogi očekivali i priželjkivali i na kojemu se stoljećima radilo, nije postignut, dok podjela po nacionalnim i lokalnim, vjerskim i klasnim te mnogim drugim razlikama ostaje snažno prisutna u mnogim sredinama.

Nikada ne treba zaboraviti činjenicu da su oba svjetska rata vodili »civilizirani narodi«, baštinici tisućljetne kulture, te da su se okrutne »moderne« diktature pod utjecajem pogubnih populističkih i šovinističkih ideologija dogodile u većini europskih zemalja. To je korijenje zla koje trebamo iščupati iz tla, da ne bi i ubuduće  trovao međuljudske i međunarodne odnose, svijesni toga da znanstveni napredak, umjetničko bogatstvo, filozofijsko mišljenje i religijski moral nisu uspjeli spriječiti mržnju i zlo, ni zaustaviti razaranja i genocide.

Jasno je da njihovo uključivanje u europske obrazovne sustave nije ni lagan ni jednostavan zadatak jer se njemu posebno protive Crkve, koje se putem čvrsto umreženih i izdašno financiranih neokonzervativnih udruga te raznih fundamentalističkih organizacija agresivno bore za povratak izgubljenog monopola, kao i na određivanju značajki od njih stoljećima nasilno stvaranog lažnog »identiteta« utemeljenog isključivo na vjerskim doktrinama i na »naravnom zakonu«, koje proglašavaju korijenima europskog odnosno nacionalnog identiteta, te se opiru utjecaju drugih kultura, uvođenju znanstvenih spoznaja u školstvu, ljudskim pravima, jednakosti među spolovima i demokraciji u društvu. Stoga one insistiraju na isticanju opasnosti uvođenja multikulturalizma i internacionalizma u školske kurikule po »nacionalni identitet«. U tu svrhu koriste školski vjeronauk i javna medija te intenzivnim prozelitizmom pokušavaju na svoju stranu pridobiti što više mladih, kroz razna vjerska okupljanja, a s namjerom njihove što snažnije indoktrinacije, učestalim organiziranjem javnih prosvjeda protiv liberalnih i socijalističkih vrijednosti, ciljano vrbujući pojedine intelektualce i političare, pri čemu pogotovo računaju na neobrazovane, a vjerski indoktrinirane društvene slojeve koji ne znaju misliti »izvan kutije« u koju su ih Crkve stavile prije više od jednog milenija i tamo strogo čuvali, poput zatvorenika u Platonovoj spilji koji vide samo sjene na njenim stijenama.

U razjedinjenoj Europi pomisao o zajedničkoj jezgri obrazovnoga kurikula izgledala je poput vizionarskog sanjarenja. Sadašnji pak pravni i politički okvir Europske unije predstavlja za to iznimnu povijesnu priliku i to više nije utopijski projekt, već upravo onaj najnužniji za njezino održanje. Taj projekt pak zahtijeva stalno strateško opredjeljenje za dijalog, a što pretpostavlja izoštrenu osjetljivost za tuđe stavove, visoku toleranciju na različitosti, široko intelektualno obzorje i primjernu hrabrost na svim razinama.

U tu bi svrhu trebalo efikasno iskoristiti i nezaustavljiv tsunami tehnološke i znanstvene revolucije, koji potire sve zastarjele i neefikasne, spore i skupe radne procese i metode. Rast komunikacija putem interneta i satelitske televizije, globalizacija, razvoj umjetne inteligencije, te sve viša obrazovanost stanovništva, čine tradicionalne kulturne razlike i stoljetne vrijednosne sustave manje značajnim u svakodnevnom životu; one prekidaju kulturološki povijesni kontinuitet i stvaraju novi način života, nove kulturne obrasce, omogućujući nam da komuniciramo jedni s drugima brže i, u načelu, da razumijemo jedni druge bolje. Suvremena se kultura može razvijati samo u okružju često suprotstavljenom tradicionalnoj kulturi: vremena u kojima živimo vjerojatno su prekretnica u povijesti kulture.

No, takav se dinamički svijet suočava s novim i sve brojnijim problemima. Kulturna globalizacija današnjice liči više jednoj lošoj mješavini banalnih ali popularnih masovnih reality-ja, ispunjenih niskim strastima nego inspirativnijem i produhovljenijem sažimanju onog najboljeg u pojedinim kulturama. Time što vrhunska tehnologija otvara mnoga nova polja primjene, priprema i razvoj pratećeg, školskog sustava i usvajanje novih spoznaja tijekom cjeloživotnog obrazovanja postaje sve kompliciranijim, skoro nemogućim zadatkom, jer je malo tko sposoban svladavati sve ubrzanije valove novih znanja i vještina da bi trajno ostao zapošljivim.

Stoga bi pokušaj da se u Europskoj uniji stvori pravni okvir i politički dogovor u tolerantnom ozračju, a za uvođenje jezgre multikulturalizma i internacionalizma u školski kurikul, svakako predstavljao hrabri pionirski poduhvat. Prihvaćajući ovaj zadatak ne smijemo zaboraviti na povijesnu lekciju koju smo naučili u proteklom stoljeću, na kritički i ne-relativistički pristup znanju i to na način da se očuvaju stečena ljudska, građanska, radnička, ženska, manjinska, dječja i ostala prava, »ugrađena« i utvrđena ustavima i zakonima europskih država. »Moramo imati hrabrosti da mislimo globalno, da se otrgnemo od tradicionalnih paradigmi i hrabro uronimo u nepoznato.«[5]

U pisanju ovoga ogleda, osim već spomenutih djela, koristio sam se i sljedećim:

Anderson, B. Imagined Communities, London 1983
Benedict, R.: Patterns of Culture, Houghton Mifflin The Riberside Press, Cambridge.
Brinton, C., Christopher, J. B., Wolff, R. L: Civilisation in the West, Prentice Hall, New York.
Brown, I. C.: Understanding other Cultures, Prentice- Hall, New York.
Camus, A.: The Rebel, 1953.
Canetti, E.: Crowds and Power, 1960.
Carlyle, T.: On Heroes, Hero Worship and the Heroic in History, Longmans, Green & Co. New York.
Cassirer, E.: The Myth of the State, New Haven; Yale University Press.
Collini, S.: Essays in History and Culture, Oxford University Press.
Eliot, T. S.: Notes Towards the Definition of Culture, Faber & Faber, London-Boston
Foster, G. M.: Traditional Cultures: and the Impact of Technological Change, Harper and Row, New York.
Finci, P. Kratka, a tužna povijest uma, Rabic, Sarajevo, 2016.
Finci, P. O kolodvoru i putniku, Rabic, Sarajevo, 2015.
Finci, P. Korist filozofije, Antibarbarus, Zagreb 2017.
Frazer, J.G.: The Golden Bough.
Gibbon, Edward: History of the Decline and Fall of the Roman Empire — Volume 2
Gellner, Ernest: Nations and Nationalism, Oxford 1983.
Hegel, G.W.F. Istorija filozofije, III, Kultura, Beograd, 1964.
Hobsbawm, E.J. Nations and nationalism since 1780, CUP 1990.
Hobsbawm, E.J. Age of Extremes, The Short Twentieth Century, Michael Joseph, London, 1995.
Kale, Eduard: Uvod u znanost o kulturi, Školska knjiga, Zagreb, 1988. 
Kaplan, D., Manners, R. A.: Culture Theory, Prentice-Hall, New Jersey.
Kluckhohn, C.: Culture and Behaviour, The Free Press of Glencoe, New York.
Malinowski, B. The Dynamics of Culture Change, Yale University Press, New Haven.
Marcuse, H.: Negations, Penguin University Books, 1972.
Markuze, H.: Kultura i društvo, BIGZ 1977.
Mead, M.: Cultural Patterns and Technical Change, UNESCO, New York.
Morin, Edgar: Kako misliti Europu, Svjetlost, Sarajevo, 1989.
Powell, J. M.: The Civilisation of the West, The MacMillan Company, New York.
Rousseau, J.J.: Društveni ugovor, Školska knjiga, Zagreb,
Smailagić N.: Historija političkih doktrina, Naprijed, Zagreb, 1970.
Sorokin, P.: Social and Cultural Dynamics, Porter Sargent, Boston.
Steiner, George: Ideja Europe, Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2009.
Toennies, F.: Community and Society, 1957.
W. Windelband: Povijest filozofije I., Kultura, Zagreb, 1956.
-------------------------------------------------
[1] Edward Gibbon: History of the Decline and Fall of the Roman Empire — Volume 2
[2] George Steiner: Ideja Europe
[3] G.W.F. Hegel: Istorija filozofije
[4]
[5] Kara Singh: Delors Report 1996