NESANICA

rosa je sudbina kratkotrajnih.

četiri ujutro. počinje otvaranje rose,
sažete kapi vode u zjenicama oka.
to su zjenice koje oslijepe mlade.
umiru istoga dana kad su rođene.

tišina. samoća u gradu sve je gušća.
može se razrijediti samo univerzalnim
nožem za sezonsko klanje nostalgije.
pališ bezbrojnu samotnu cigaretu.
pušiš. dim sporo vijuga u visinu. stapa
se sa stropom i pretvara u ništa.
nečujno se sljubljuje s nebom kao i
tvoj život.

tablete u skladnom obliku bjeline.
kemija je uzaludna. traje visinska
nesanica. vrtoglavica, noć, viski, vino,
pivo, štivo. tipkaš slova. nema sna.
nema snova. nema nade. gadi ti se
nadanje, ”vrlina robova” (Cioran).
popisivanje svijeta nastavit ćeš do
zadnje cigarete, do zadnje samoće.

samoću ćeš posvetiti Annabel Sky,
tihoj djevojci sa šestoga kata kojoj
predaješ kreativnu pismenost, najteži
predmet humanističkih znanosti. sat
stoji 10 eura. njezina majka htjela ti
je dati povišicu, jer je primijetila nagli
Annabelin napredak na Facebooku.
odbio si. rekao si joj da svi ljudi koji
boluju od nesanice imaju jak osjećaj
socijalne osjetljivosti. (majka Annabel
Sky, privlačna Mary Sky, profesorica
engleskog, prije četiri godine ostala je
bez posla. popodne radi kao čistačica
u uredu uglednog odvjetnika znanog
po nadimku Gospodin Oštrica. navečer
radi na ulici kao prostitutka. Mary često
ističe da je ona humanitarna seksualna
radnica i da voli svoj posao, jer svojim
okretnim tijelom pomaže muškarcima
liječiti i njihove psihičke probleme. ima
već 41 godinu. zarađuje malo. ružnoću
starenja podnosi vedro i samozatajno.)
svaka je majka kapljica rose. prije smrti
rodi barem jedno dijete. svi su gradovi
istovremeno nježni i okrutni. osobito
Zagreb, Rijeka, München, Glasgow,
Edinburgh.

popodnevna nastava. studentica upija
tvoje izlaganje o gradnji Beckettovih
proza o oskudici. zadao si joj vježbu.
ovdje je rezultat Annabeline vježbe.
”Odlazim. I umirem. Ja sam tijelo koje
povraća foto-ostatke kaosa. Lajkajte
ih na mojem profilu. U petak odlazim
u Fort William. Opit ću se kao krava
u pubu Maryburgh Inn i mokriti mračno
literarno mlijeko. Preporučit ću poljupce
kao svakodnevicu. Reći ću da mi je ime
Fanny. Svaki muškarac u pubu bit će
moj Willy Rockabilly. Ujutro ću se u
drugom stanju popeti na Ben Nevis.
Crknite od zavisti, gubitnici! Pojest ću
tu škotsku planinu kao jaje u crnom
oku uragana i smrtno se razboljeti od
trovanja nedirnutom prirodom. Kad
umrem, ostavite Facebook otvoren.”

poslije nastave Annabel i ti držite se
za ruke. dijelite samoću zvjezdanog
ljepila, dok šapćete o hrabrom pilotu
koji je napisao Malog princa. nisi joj
to rekao na nastavi, ali ona već sluti
da je kraj kreativne pismenosti blizu.
možda se čak nalazi u tužnoj prašini
podruma kuće u kojoj stanujete. nije
lako govoriti o skoroj smrti stvaralačkog
skladanja riječi kad s trepavica kaplje
vlaga, radost, smijeh, mladost, ludost.
”Hej, Annabel, hoćeš li mi na pola sata
posuditi tvoju ružu?”, upitao si svoju
najbolju studenticu. ”Hoću, ali, molim
te, nemoj oštetiti rosu na laticama!”,
rekla je veselo Annabel Sky i odgurnula
sa stola Beckettove knjige o oskudici.
rasule su se po podu pokrivenom
prašinom koja brzo stari. na kraju će
oskudica pobijediti. sve će uništiti: i
užitak, i učenje, i učitelja, i učenicu.

u mislima krik srebrnastog galeba. u
rukama ovisnika o budnosti plastične i
staklene boce te pokoja limenka. gutljaj
po gutljaj besane noći. svaki gutljaj je dio
renesanse. svijetli u mraku tvoje krvi iz
starijeg kamenog doba. sve znanosti
slijede poeziju: proizvode istinu bez truna
emocije. fizika, prožeta nepotkupljivom
matematikom, nije izuzetak. zaključak
fizike je neoboriv: praznina nikad nije
prazna. puna je poziva za hitnu pomoć.